Vijesti
BROJKE SRPSKIH ŽRTAVA GRUBO PRENAPUHALI DA OPRAVDAJU SREBRENIčKI GENOCID
|
|
Autor: Daniel Toljaga
Objavljeno: 17. July 2010. 02:07:11
Bosanski Srbi su svjesno odabrali 12. juli - dan nakon godišnjeg obilježavanja srebreničkog genocida - da komemoriraju svoje žrtve rata u Bratuncu, svjesno predstavljajući iskrivljenu, činjenično netačnu i očito krivotvorenu verziju događaja koji su prethodili najgorem masakru u Europi od Drugog svjetskog rata.
Ova godišnja "komemoracija" u Bratuncu je, kao i prijašnje, razlog za veliku zabrinutost. Izbor datuma i održavanje skupova na vojnom groblju u čast u onih koji su ubijali srebreničke Bošnjake ukazuje na nepoštovanje žrtava i preživjelih genocida u Srebrenici. Komemoracija je dio dugotrajne kampanje srpskih nacionalista da predstave branitelje Srebrenice u ulozi agresora služeći se iskrivljavanjem činjenica i izobličavanjem historije kako bi manipulirali sa javnim mijenjem.
Predstavljajući krivotvorene i grubo prenapuhane brojke srpskih ratnih žrtava oko Srebrenice kao tačne, srpski nacionalisti pokušavaju svesti genocid u Srebrenici na čin odmazde. Njihovo preuveličavanje neistine i obmane oko Srebrenice inspirisane su propagandnim pisanjima zloglasnog negiratelja genocida, Milivoja Ivanisevića, čiji su se navodi - nakon opsežnog ispitivanja – pokazali lažnimi obmanljivim.
I sam Ured tužilaštva u Hagu, koji je vodio slučaj protiv ratnog zapovjednika odbrane Srebrenice, je na novinskoj konferenciji priznao da brojka od preko 3,000 navodnih srpskih žrtava "nije blizu stvarnosti."(1) Naser Orić nikada nije bio optužen za taj 'zločin,' jer se taj zločin nije desio. Čovjek koji je sastavio popis navodnih srpskih žrtava oko Srebrenice je teški srbijanski ultranacionalista čija vjerodostojnost je osporavana čak i od strane Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Ured sekretarijata i vijeća MKSJ-a javno je sveo Milivoje Ivanišević nanegiratelja genocida, dodatno smanjujući njegovu vjerodostojnost.(2)
Grobovi navodnih ratnih žrtava bosanskih Srba oko Srebrenice se, kako kažu, nalaze u vojničkom groblju u susjednom Bratuncu - prijeratno pretežno bošnjačkoj općini iz koje su lokalne srpske vlasti i paravojne formacije iz Srbije protjerale čitavo bosansko-muslimansko stanovništvo u prva tri mjeseca rata, ubijajući najmanje 612 Bošnjaka. (3) Groblje se nalazi na parceli ilegalno oduzetog zemljišta koje je prije rata bilo u bošnjačkom privatnom vlasništvu.
Slijedom srpskih glasina da su bošnjački branitelji Srebrenice nekako pobili više '3,000 'Srba, Istraživačko dokumentacioni centar (IDC) u Sarajevu proveo je do sada najopsežnije istraživanje stvarnog broja srpskih žrtava u i oko Bratunca, inače regije odakle su Srbi napadali Srebrenicu iz teško naoružanih sela.
Prema IDC informacijama, “Navodi da je broj srpskih žrtava u Bratuncu, u periodu između aprila 1992. i decembra 1995. godine, tri hiljade su očiti falsifikat... Nakon sto su svi izvori međusobno uspoređeni, i nakon uklanjanja imena koja su se ponavljala rezultati su pokazali da je u Bratuncu ubijeno i poginulo 119 civila i 424 vojnika.”(4)
Rezultati istraživanja IDC-a su također pokazali je jedan broj Srba, koji su poginuli u borbama na drugim mjestima u Bosni, naknadno prikazivan kaobroj srpskih žrtava pobijenih od branitelja Srebrenice pod zapovjedništvom Nasera Orića:
“Prema Dejtonskom sporazumu, predgrađa Sarajeva pod okupacijom vojske Bosanskih Srba (VRS) su trebala biti integrisana u grad Sarajevo. Tadašnje političko vođstvo RS-a pozvalo je lokalno stanovnistvo da napusti Sarajevo, koje se ovom pozivu odazvalo u toj mjeri da su neki djelovi Sarajeva narednih nekoliko mjeseci bili nenaseljeni. Dio tog stanovništva je potom naseljen u Bratuncu, a njihovi najmiliji ponovo pokopani na tamošnjem groblju; njihova smrt, međutim, predstavljena je kao posljedica akcija koje su poduzimale snage Armije BiH iz Srebrenice."(5)
Jedan broj stranih državljana se borio na strani bosanskih Srba oko Srebrenice. Među njima su bili Vesna Krdzalic, Dragica Mastikosa, Aleksandar Grahovac i Sreto Suzić. Ove dvije srpske žene su sudjelovale u premlaćivanjima, mučenjima i ubistvima bošnjačkih civila u selu Glogova i logoru "Vuk Karadžić". Azem Rizvanović je bio svjedok kada su njih dvije noževima mučile i ubijale bošnjačke civile. (6) Obadvije žene su poginule 29 maja 1992 napadajući bosansko-muslimansko selo Sasndiće, a potom su prikazane kao tkz. "žrtve muslimanskog terora" od strane srbijanskih vlasti.
Čak i lokalni srpski civili, koji su pobijeni posljedicom vojnih ofenziva i napada vojske bosanskih Srba na etničko mjesovita sela u okolici Srebrenice, su prikazani kao žrtve Naser Orićevih napada. Primjera radi, 6 maja 1992 godine srpske snage su - uz pomoć teške artiljerije i minobacača iz smjera Bratunca - napale pretežito bošnjačko selo Blječeva. Minobacačke granate su pogodile nekoliko kuća u selu, smrtno ubijajući 16-godišnju Bošnjačku djevojku Vesnu Muratović i dvoje starijih srpskih civila, Kosanu Zekić i Gojka Jovanovića. Neki stanovnici su bili ranjeni. Bosansko-muslimansko stanovništvo ovog sela je pobjeglo prema selu Pale.
Srpske snage su potom ušle u selo, počevši pljačkati i paliti domovove. Jednog bošnjačkog civila, Ibru Jašarevića, su ubili, a one koji nisu bili u mogućnosti da pobjegnu su zarobili i mučili. Jedan od takvih je bio Nurif Memišević, paralizirani bošnjački civil koji nije bio u mogućnosti da pobjegne ispred srpskih napada na Blječevu. On je bio prisiljen potpisati lažno 'priznanje' u smislu da je kao zarobljenih bio dobro tretiran, te da su Bošnjaci odgovorni za napad na vlastito selo i ubijanje već navedenih žrtava. Poslije toga mu se svaki trag izgubio.
Srpske nacionalističke priče o događajima koji su prethodili genocidu u Srebrenici jednostavno nemaju nikakve veze sa činjenicama. Prema riječima pravne savjetnica Nasera Orića u uspješnom izlaganju završnih argumenata za njegovu odbranu:
"Nazivati opkoljene [Bošnjake u Srebrenici] 'napadačima', a one koji su odgovorni za opsadu 'braniteljima' ne treba da zavara nikoga osim onih koji su nesumnjivo u zabludi."
Procjena gospođe Vidović je ispravna. Naime, 17. aprila 1992 godine - tj. više od tri godine prije masakra u Srebrenici - lokalne srpske vlasti su izdale javni ultimatum prijeteći bošnjačkom stanovništvu Srebrenice i Bratunca sa genocidom. Prema ultimatumu, Bošnjacima je naređeno "da predaju naoružanje i legalnu vlast bosanskim Srbima ili će ih uništiti hiljade srpskih vojnika koji su se okupili s druge strane Drine, u Srbiji."(7)
Od tog dana, bošnjačko stanovništvo Srebrenice je bilo osuđeno na istrebljenje. Ubrzo nakon izdavanja ultimatuma, srpske snage su blokirale sve konvoje humanitarne pomoći na svim ulascima u Srebrenicu, prisiljavajući Bošnjake - koji su već živjeli u izuzetno nehumanim uvjetima - i da gladuju. Srbi su također koristili svoja teško naoružana sela oko Srebrenice kao baze iz kojih su pokretali smrtonosne napade na bošnjačka sela i samu Srebrenicu, terorizirajući i ubijajući Bošnjačke stanovnike i izbjeglice na dnevnoj bazi.
U prva tri mjeseca bosanskog rata, srpski nacionalisti - s punom logističkom, moralnom i financijskom pomoći Srbije i Jugoslavenske narodne armije (JNA) - ispraznili su i spalili 266 pretežito muslimanskih sela na području oko Srebrenice ubijajući najmanje 3.166 bošnjačkih stanovnika u brutalnim masakrima, ne štedeći žene, djecu i starce. (8)
Bivši UN ambasador, Diego Arria, koji je inicirao posjet izaslanstva Vijeća sigurnosti UN-a za Srebrenicu u aprilu 1993, opisao je situaciju u Srebrenici, kao "usporeni process genocida."
Prema izvještaju misije Vijeća sigurnosti 30. aprila 1993,
"Iako je Rezolucijom Vijeća sigurnosti 819 (1993) grad Srebrenica proglašen sigurnosnom zonom, stvarna situacija očito ne odgovara niti duhu, niti namjeri rezolucije. Srpske snage oko Srebrenice izgleda da nisu spremne da se povuku. Naprotiv, one su danas veće nego kad rezolucija bila usvojena."
Vijeće je također napomenulo da:
"Srebrenica je danas ekvivalentna otvorenom zatvoru u kojem njegovi građani lutaju okolo, kontrolirani i terorizirani sve većom prisutnošću srpskih tenkova i drugog teškog oružja u njenoj neposrednoj okolici."
Među najstrašnijim i najžalosnijim primjerima patnje muslimanskog stanovništva oko Srebrenice je taj od 15-godišnje djevojke, koja je kasnije svjedočila u sudskom procesu Nasera Orića. U jednom trenutku, od nje je zatraženo da odgovori na sljedeće pitanje:
"Jesu li Srbi koje si ti tada vidjela bili miroljubivi pojedinci koji su sjedili u svojim selima i držali stražu ispred svojih kuća u mjesecima maju i junu 1992?"
Njen odgovor je bio i više nego jasan: "Ne, to nisu bili seoski stražari. To je bila vojska s puno oružja ... Oni su ubijali, pljačkali, silovali, palili kuše, i počinili mnogobrojne zločine. "(9)
Svjedokinja, Edina Karić, je bila više puta brutalno silovana od strane tih "miroljubivih pojedinaca” oko Srebrenice u prvim mjesecima rata. Iskazi njezinog silovanja su bili toliko zastrašujući da su suci u jednom trenutku naredili da suđenje ide u 'privatnu sesiju', protiv njene volje. Edina je samo jedna od mnogih bošnjačkih civila - posebno mladih žena i djevojaka - koje su bile podvrgnute mučenjima, silovanjima, poniženjima i progonima od strane srpskih snaga oko Srebrenice.
Pored svega što su Srbi uradili Bošnjacima u prvim danima rata oko Srebrenice, Bošnjaci su imali svako pravo da se brane od njihovih konstantnih napada. 'Odbrana nužnosti' je priznata kao utvrđeno načelo u običajnom međunarodnom pravu.
FussNote:
(1) ICTY Weekly Press Briefing (Office of the Prosecutor), 6 July 2005, www.icty.org/sid/3639
(2) ICTY Weekly Press Briefing (Registry and Chambers), 14 March 2007, www.icty.org/sid/976
(3) The figure represents a minimum number of Bosniak victims that had been killed in Bratunac between April and June 1992. The figure does not include a number of Bosniak victims that had been killed in 1992, but lack a precise month of death. Data obtained from Elma Zahirovic of the Research and Documentation Center in Sarajevo.
(4) Research and Documentation Center, “The Myth of Bratunac: A Blatant Numbers Game”, 7 June 2010, www.idc.org.ba
(5) Ibid.
(6) ICTY Court transcript in Naser Oric trial, Testimony of a Protected Witness, 22 November 2006, www.icty.org/x/cases/oric/trans/en/051122ED.htm
(7) ICTY, Prosecutor v. Miroslav Deronjic, Sentencing Judgement, Case No. IT-02-61-S, Par. 70-71.
(8) The figure represents a minimum number of Bosniak victims that had been killed in Srebrenica and neighbouring municipalities between April and July 1992. Victims without precise date of death were not included in this figure. Data obtained from Elma Zahirovic of the Research and Documentation Center in Sarajevo.
(9) ICTY Court transcript in Naser Oric trial, Testimony of Edina Karic, 5 April 2006 www.icty.org/x/cases/oric/trans/en/060405ED.htm
Ova godišnja "komemoracija" u Bratuncu je, kao i prijašnje, razlog za veliku zabrinutost. Izbor datuma i održavanje skupova na vojnom groblju u čast u onih koji su ubijali srebreničke Bošnjake ukazuje na nepoštovanje žrtava i preživjelih genocida u Srebrenici. Komemoracija je dio dugotrajne kampanje srpskih nacionalista da predstave branitelje Srebrenice u ulozi agresora služeći se iskrivljavanjem činjenica i izobličavanjem historije kako bi manipulirali sa javnim mijenjem.
Predstavljajući krivotvorene i grubo prenapuhane brojke srpskih ratnih žrtava oko Srebrenice kao tačne, srpski nacionalisti pokušavaju svesti genocid u Srebrenici na čin odmazde. Njihovo preuveličavanje neistine i obmane oko Srebrenice inspirisane su propagandnim pisanjima zloglasnog negiratelja genocida, Milivoja Ivanisevića, čiji su se navodi - nakon opsežnog ispitivanja – pokazali lažnimi obmanljivim.
I sam Ured tužilaštva u Hagu, koji je vodio slučaj protiv ratnog zapovjednika odbrane Srebrenice, je na novinskoj konferenciji priznao da brojka od preko 3,000 navodnih srpskih žrtava "nije blizu stvarnosti."(1) Naser Orić nikada nije bio optužen za taj 'zločin,' jer se taj zločin nije desio. Čovjek koji je sastavio popis navodnih srpskih žrtava oko Srebrenice je teški srbijanski ultranacionalista čija vjerodostojnost je osporavana čak i od strane Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Ured sekretarijata i vijeća MKSJ-a javno je sveo Milivoje Ivanišević nanegiratelja genocida, dodatno smanjujući njegovu vjerodostojnost.(2)
Grobovi navodnih ratnih žrtava bosanskih Srba oko Srebrenice se, kako kažu, nalaze u vojničkom groblju u susjednom Bratuncu - prijeratno pretežno bošnjačkoj općini iz koje su lokalne srpske vlasti i paravojne formacije iz Srbije protjerale čitavo bosansko-muslimansko stanovništvo u prva tri mjeseca rata, ubijajući najmanje 612 Bošnjaka. (3) Groblje se nalazi na parceli ilegalno oduzetog zemljišta koje je prije rata bilo u bošnjačkom privatnom vlasništvu.
Slijedom srpskih glasina da su bošnjački branitelji Srebrenice nekako pobili više '3,000 'Srba, Istraživačko dokumentacioni centar (IDC) u Sarajevu proveo je do sada najopsežnije istraživanje stvarnog broja srpskih žrtava u i oko Bratunca, inače regije odakle su Srbi napadali Srebrenicu iz teško naoružanih sela.
Prema IDC informacijama, “Navodi da je broj srpskih žrtava u Bratuncu, u periodu između aprila 1992. i decembra 1995. godine, tri hiljade su očiti falsifikat... Nakon sto su svi izvori međusobno uspoređeni, i nakon uklanjanja imena koja su se ponavljala rezultati su pokazali da je u Bratuncu ubijeno i poginulo 119 civila i 424 vojnika.”(4)
Rezultati istraživanja IDC-a su također pokazali je jedan broj Srba, koji su poginuli u borbama na drugim mjestima u Bosni, naknadno prikazivan kaobroj srpskih žrtava pobijenih od branitelja Srebrenice pod zapovjedništvom Nasera Orića:
“Prema Dejtonskom sporazumu, predgrađa Sarajeva pod okupacijom vojske Bosanskih Srba (VRS) su trebala biti integrisana u grad Sarajevo. Tadašnje političko vođstvo RS-a pozvalo je lokalno stanovnistvo da napusti Sarajevo, koje se ovom pozivu odazvalo u toj mjeri da su neki djelovi Sarajeva narednih nekoliko mjeseci bili nenaseljeni. Dio tog stanovništva je potom naseljen u Bratuncu, a njihovi najmiliji ponovo pokopani na tamošnjem groblju; njihova smrt, međutim, predstavljena je kao posljedica akcija koje su poduzimale snage Armije BiH iz Srebrenice."(5)
Jedan broj stranih državljana se borio na strani bosanskih Srba oko Srebrenice. Među njima su bili Vesna Krdzalic, Dragica Mastikosa, Aleksandar Grahovac i Sreto Suzić. Ove dvije srpske žene su sudjelovale u premlaćivanjima, mučenjima i ubistvima bošnjačkih civila u selu Glogova i logoru "Vuk Karadžić". Azem Rizvanović je bio svjedok kada su njih dvije noževima mučile i ubijale bošnjačke civile. (6) Obadvije žene su poginule 29 maja 1992 napadajući bosansko-muslimansko selo Sasndiće, a potom su prikazane kao tkz. "žrtve muslimanskog terora" od strane srbijanskih vlasti.
Čak i lokalni srpski civili, koji su pobijeni posljedicom vojnih ofenziva i napada vojske bosanskih Srba na etničko mjesovita sela u okolici Srebrenice, su prikazani kao žrtve Naser Orićevih napada. Primjera radi, 6 maja 1992 godine srpske snage su - uz pomoć teške artiljerije i minobacača iz smjera Bratunca - napale pretežito bošnjačko selo Blječeva. Minobacačke granate su pogodile nekoliko kuća u selu, smrtno ubijajući 16-godišnju Bošnjačku djevojku Vesnu Muratović i dvoje starijih srpskih civila, Kosanu Zekić i Gojka Jovanovića. Neki stanovnici su bili ranjeni. Bosansko-muslimansko stanovništvo ovog sela je pobjeglo prema selu Pale.
Srpske snage su potom ušle u selo, počevši pljačkati i paliti domovove. Jednog bošnjačkog civila, Ibru Jašarevića, su ubili, a one koji nisu bili u mogućnosti da pobjegnu su zarobili i mučili. Jedan od takvih je bio Nurif Memišević, paralizirani bošnjački civil koji nije bio u mogućnosti da pobjegne ispred srpskih napada na Blječevu. On je bio prisiljen potpisati lažno 'priznanje' u smislu da je kao zarobljenih bio dobro tretiran, te da su Bošnjaci odgovorni za napad na vlastito selo i ubijanje već navedenih žrtava. Poslije toga mu se svaki trag izgubio.
Srpske nacionalističke priče o događajima koji su prethodili genocidu u Srebrenici jednostavno nemaju nikakve veze sa činjenicama. Prema riječima pravne savjetnica Nasera Orića u uspješnom izlaganju završnih argumenata za njegovu odbranu:
"Nazivati opkoljene [Bošnjake u Srebrenici] 'napadačima', a one koji su odgovorni za opsadu 'braniteljima' ne treba da zavara nikoga osim onih koji su nesumnjivo u zabludi."
Procjena gospođe Vidović je ispravna. Naime, 17. aprila 1992 godine - tj. više od tri godine prije masakra u Srebrenici - lokalne srpske vlasti su izdale javni ultimatum prijeteći bošnjačkom stanovništvu Srebrenice i Bratunca sa genocidom. Prema ultimatumu, Bošnjacima je naređeno "da predaju naoružanje i legalnu vlast bosanskim Srbima ili će ih uništiti hiljade srpskih vojnika koji su se okupili s druge strane Drine, u Srbiji."(7)
Od tog dana, bošnjačko stanovništvo Srebrenice je bilo osuđeno na istrebljenje. Ubrzo nakon izdavanja ultimatuma, srpske snage su blokirale sve konvoje humanitarne pomoći na svim ulascima u Srebrenicu, prisiljavajući Bošnjake - koji su već živjeli u izuzetno nehumanim uvjetima - i da gladuju. Srbi su također koristili svoja teško naoružana sela oko Srebrenice kao baze iz kojih su pokretali smrtonosne napade na bošnjačka sela i samu Srebrenicu, terorizirajući i ubijajući Bošnjačke stanovnike i izbjeglice na dnevnoj bazi.
U prva tri mjeseca bosanskog rata, srpski nacionalisti - s punom logističkom, moralnom i financijskom pomoći Srbije i Jugoslavenske narodne armije (JNA) - ispraznili su i spalili 266 pretežito muslimanskih sela na području oko Srebrenice ubijajući najmanje 3.166 bošnjačkih stanovnika u brutalnim masakrima, ne štedeći žene, djecu i starce. (8)
Bivši UN ambasador, Diego Arria, koji je inicirao posjet izaslanstva Vijeća sigurnosti UN-a za Srebrenicu u aprilu 1993, opisao je situaciju u Srebrenici, kao "usporeni process genocida."
Prema izvještaju misije Vijeća sigurnosti 30. aprila 1993,
"Iako je Rezolucijom Vijeća sigurnosti 819 (1993) grad Srebrenica proglašen sigurnosnom zonom, stvarna situacija očito ne odgovara niti duhu, niti namjeri rezolucije. Srpske snage oko Srebrenice izgleda da nisu spremne da se povuku. Naprotiv, one su danas veće nego kad rezolucija bila usvojena."
Vijeće je također napomenulo da:
"Srebrenica je danas ekvivalentna otvorenom zatvoru u kojem njegovi građani lutaju okolo, kontrolirani i terorizirani sve većom prisutnošću srpskih tenkova i drugog teškog oružja u njenoj neposrednoj okolici."
Među najstrašnijim i najžalosnijim primjerima patnje muslimanskog stanovništva oko Srebrenice je taj od 15-godišnje djevojke, koja je kasnije svjedočila u sudskom procesu Nasera Orića. U jednom trenutku, od nje je zatraženo da odgovori na sljedeće pitanje:
"Jesu li Srbi koje si ti tada vidjela bili miroljubivi pojedinci koji su sjedili u svojim selima i držali stražu ispred svojih kuća u mjesecima maju i junu 1992?"
Njen odgovor je bio i više nego jasan: "Ne, to nisu bili seoski stražari. To je bila vojska s puno oružja ... Oni su ubijali, pljačkali, silovali, palili kuše, i počinili mnogobrojne zločine. "(9)
Svjedokinja, Edina Karić, je bila više puta brutalno silovana od strane tih "miroljubivih pojedinaca” oko Srebrenice u prvim mjesecima rata. Iskazi njezinog silovanja su bili toliko zastrašujući da su suci u jednom trenutku naredili da suđenje ide u 'privatnu sesiju', protiv njene volje. Edina je samo jedna od mnogih bošnjačkih civila - posebno mladih žena i djevojaka - koje su bile podvrgnute mučenjima, silovanjima, poniženjima i progonima od strane srpskih snaga oko Srebrenice.
Pored svega što su Srbi uradili Bošnjacima u prvim danima rata oko Srebrenice, Bošnjaci su imali svako pravo da se brane od njihovih konstantnih napada. 'Odbrana nužnosti' je priznata kao utvrđeno načelo u običajnom međunarodnom pravu.
FussNote:
(1) ICTY Weekly Press Briefing (Office of the Prosecutor), 6 July 2005, www.icty.org/sid/3639
(2) ICTY Weekly Press Briefing (Registry and Chambers), 14 March 2007, www.icty.org/sid/976
(3) The figure represents a minimum number of Bosniak victims that had been killed in Bratunac between April and June 1992. The figure does not include a number of Bosniak victims that had been killed in 1992, but lack a precise month of death. Data obtained from Elma Zahirovic of the Research and Documentation Center in Sarajevo.
(4) Research and Documentation Center, “The Myth of Bratunac: A Blatant Numbers Game”, 7 June 2010, www.idc.org.ba
(5) Ibid.
(6) ICTY Court transcript in Naser Oric trial, Testimony of a Protected Witness, 22 November 2006, www.icty.org/x/cases/oric/trans/en/051122ED.htm
(7) ICTY, Prosecutor v. Miroslav Deronjic, Sentencing Judgement, Case No. IT-02-61-S, Par. 70-71.
(8) The figure represents a minimum number of Bosniak victims that had been killed in Srebrenica and neighbouring municipalities between April and July 1992. Victims without precise date of death were not included in this figure. Data obtained from Elma Zahirovic of the Research and Documentation Center in Sarajevo.
(9) ICTY Court transcript in Naser Oric trial, Testimony of Edina Karic, 5 April 2006 www.icty.org/x/cases/oric/trans/en/060405ED.htm
