Na prijedlog više prijatelja i stvaralaca, ukazana mi je čast, da kao i zavičajni pisac uredim Markišićevu (1931) foto-manografiju «Čarolije plavsko-gusinjskog kraja». Čitav urednički postupak sam sa radošću prihvatio i vodio, naravno u suradnji sa svojim najbližim kolegama dr. Mirsadom Nukovićem i mr. Halilom Markišićem. Tom činu pridružio se i veliki broj autorovih poštovaoca i prijatelja iz zavičaja, ex - Jugoslavije i Svijeta, koji su se odazvali, da o umjetničkom postupku Ibrahima Markišića i njegovom ljudskom liku, daju svoje stručno mišljenje: to su, prije svega ličnosti koje valja na samom početku ovog pristupa navesti: Dr. Fefim Husković (Novi Pazar), dr. Ivan Hadžizdravković (Niš), dr. Tibor Petreš (Segedin –Mađarska), dr. Muhamed Šestanović i dr. Faruk Delagadžija, dr. Bejto Redžepagić, prof. Skender Redžepagić (Sarajevo), dr. Marko Knežević, prof. dr Ismet Dizdarević, akad. Slikar Milo Pavlović, historičar Ramo Markišić, mr. Ramo Gutić, postdiplomac Mehmed Markišić i student Rasim Medunjanin (USA), Tomislav Šoškić, novinar (Andrijevica), publicist Nikola Janković (Frankfurt), pjesmar Ramiz Ciriković (Maribor), publicista Rizah Gruda (Gusinje), Esad R. Krcić (New York), fotoreporter i analitičar Albert Tilger, kultorolog Vojislav Vuksanović (Koeln), publicista Šemso Đešević (Kranj), književnik Ragip Sijarić (Malme), slikar Rajo Marković (Veles) i dr. Oni su dali izvrsne reference o umjetničkom profilu fotografskog postupka Ibrahima Markišića.

Trebalo je imati vremena i prostora da se sažme i napravi vertikala 50-godišnjeg rada i antologijskog izbora reprezentativnih fotografija Ibrahima Markišića. To je bio jedan izuzetan izazov za mene kao poštovaoca tog umjetničkog čina. Prije svega, rukovodio sam se principom realiteta. Prvo, da to bude jedna umjetnička legitimacija autora Ibrahima Markišića, čime bi se zadovoljila njegova višedecenijska težnja i preokupacija. Drugo, da zadovoljim maštu i pažnju brojnih kulurnih poslenika, kojima je ova publikacija namjenjena, kako bi kao takva stekla historijsku važnost.

Razmišlajući o Ibrahimovim fotografijama, praveći od njih specifičnu izložbu i djelo sjetio sam se jedne misli čuvenog Andrea Bretona, koji je jednom prilikom izjavio: ,,Sve nas navodi da vjerujemo da postoji izvjesna tačka duha odakle život i smrt, stvarno i nestvarno, prošlost i budućnost, saopštivo i nesaopštivo, visina i blizina, prestaju biti opaženi kao protivrječni...”!

Smatram, u duhu Andrea Bretona, rečeno, da je brigom za svojim umjetničkim materijalom sam autor ove putujuće galerije, Ibrahim Markišić, dosegao upravo tu tačku. Ta tačka se zove umjetnička fotografija, kojom on opjevava sudbinu jednog kraja, koji je bez obzira što je satkan od ljepote i dobrote, zavijan u tami. Dakle, sve Markišićeve fotografije nose u sebi svoju priču i svoje prisjećanje koje danas prisutne u mnogim stanovima, privatnim galerijama i ofisima gdje god žive rasijani zavičajci iz Plava i Gusinja. Sve to govori o snazi ovog zavičajnog stvaraoca čije fotografije zacijelo oplemenjuju dušu svakog ko stane pred njima. O tome svjedoči i podatak da je autor na više svojih izložbi od Kelna preko Ljubljane, Sarajeva, Peći, Bara, pa sve do Plava i Gusinja u svojstvu hedija (poklona) uručio više stotina svojih fotografija velikog formata. Na taj način Markišić je vodio brigu da se ljepota Plavskog jezera, Ali-pašinih izvora, vodopada Grlje, starih kula, džamija, crkava i drugih destinacija iz ovog kraja prikažu svijetu, uprkos činjenici da je aktuelni režim izolovao plavsko-gusinjski kraj iz turističke ponude. Zato su njegove fotografije istinske carolije koje nostalgično djeluju na svakog promatrača i ne mogu ga ostaviti ravnodušnim. Prema tome, Markišić je svih ovih godina kako u zavičaju tako i u inozenstvu vodio je kontinuiranu misiju afirmacije svoga kraja. Na taj način on je želio da predjele koji očaravaju svakog ko se susretne sa njima prikaže na popularan i neutralan objektivistički način, samo da bi privukao što više ljudi da dodju u predjele koje je snimio njegov objektiv.

Zacjelo, Markišić je uspio, da moćnu i snažnu figuru Prokletija stavi na mali prostor knjige i uzdigne do nivoa očovječenja. Autor je, nošen izuzetnom voljom i energičnim potezima kroz predjele, puteve, bogaze na kojima je i gubio dio opreme čekao satima i danima da snimi odredjene lokalitete, kao i ljude u akciji. Na taj način, ova knjiga je samo mali dio jednog velikog pejzaža koja sama za sebe govori na ovoj najširoj samostalnoj pokretnoj izložbi Ibrahima Markišića. Zato je ova foto-monografija sa svim osobenostima neobična knjiga, koja je nastala iz brižljivo čuvanog arhiva. Ova knjiga kao izložba u sebi nosi veliki raspon oslikavanja prirodnih i ljudskih mogućnosti. Kao takva ova izložba otvara nove likovne prostore i težnju da se sačuva zavičaj od zaborava.

Mudri ljudi su fotografiju odvajkada definirali kao zaustavljeni trenutak života. Na taj način, pred nama se nalazi jedna neobična knjiga izazova, koju je sačinio najstariji sandžački i bošnjački fotoreporter Ibrahim Ibro Markišić (Plav 1931), koji je na temelju starih i novih fotografija napravio jednu svojevrsnu umjetničku antologiju ljepote svog zavičaja.

Pažljivim posmatranjem Markišićevih foto-snimaka slike govore umjesto teksta.

Slobodno možemo reći da je ova Markišićeva foto-monografija svojevrsna foto-antologija.

Markišićeve slike pamte vrijeme, teški vakat, registruju događaje i njegove aktere. Na tim drevnim slikama vidimo mobe, orte iz prašidbe, zakos kosača na plavskim planinama, ceremonije strižbe, suneta svadbi, dženaza i drugih običaja. Dakle vrijeme govori u slikama.

Jasno, Markišićeve slike su maštovite i zanosne. Kao takve one predstavljaju izazov življenju, pjevanju i mišljenju. To je svojevrstan putokaz kako da upoznamo plavsko-gusinjski kraj.

Iz javnosti je poznato da se Markišić, kao vječiti zaljubljenik u svoj zavičaj čitavu deceniju se obraćao nadliježnim opštinskim organima u Plavu za odobrenje lokacije, od oko 40 metara kvadratnih poslovnog prostora, radi otvaranja fotografske radnje za koju je uvezao opremu i mašine od preko 70 hiljada njemačkih maraka, da paradoks bude veći on nikada nije dobio povratni odgovor na svoj zahtjev. Otuda i ova surova činjenica da je relevantno opravdanje za objavljivanje ovog monomentalnog djela koje nije spriječilo da izađe opštinska administracija grada Plava.

Kada se prvi put susreo sa slikama plavsko-gusinjskog kraja svjetski šampion Salko Zildžić iz BiH, poželio je lično da vidi ovaj kraj. On je bio izazvan Markišićevim slikama, što ga je i privuklo da snovima iz svoje mašte dođe nedavno u ovaj kraj. Tom prilikom izjavio je za javnost, a prenose listovi „Dan“ i „Vijesti“ (19.06.2009.), da bi lično poželio da živi u ovom kraju, da je zadivljen svim predjelima koje je prethodno vidio na slikama ovog umjetnika.

Činjenica je, da su brojni istraživači koristili slike iz ovog kraja da drugi dio svog života prožive u miru upravo u Markišićevom zavičaju. Bez sumnje svjedoči i podatak da je doktor Eugen Zoratie iz Beča, između dva rata obilazeći Balkanske prostore došao u Plav. Toliko mu se dopalo da je u njemu ostao da živi sve do Drugog svjetskog rata. U ovom kraju ovaj zapadno evropski naučnik je sagradio park u centru grada, koji su komunisti u znak protesta prema Njemcima, nažalost porušili. Jednom riječju, Markišićeve slike stvaraju tradiciju, one oživljavaju duh starine, u sebi sadrže lirsku ljepotu i epsku širinu, koje na najljepši način govore o smislu življenja u plavsko gusinjskom kraju.

Nakon foto knjige ,,Pozdrav iz Plava“, Markišić otvara svoju novu stranicu svoje bogate foto arhive. Naravno, ovom prigodom autor ide dalje, jer je on na elegantan način zaokružio svoj petodecenijski opus. Tim činom kako primećuje mladi poštovalac R. Medunjanin, jedan od strastvenih poštovalaca Markišićevog djela, «Ibrove čarolije plavsko-gusinjskog kraja» u svim njenim dimenzijama inspirišu mlade fotoreportere da sa novom svjetskom tehnikom mogu sistematski da snimaju svoja putovanja i uobličajavu u vidu putopisa i foto knjiga ...

Na temelju rečenog i viđenog eto, dovoljno razloga da ovu knjigu ne treba držati samo u rafu već i pod jastukom. Drevni gradovi Plav i Gusinje (i varošica Murina) sa svim kulama i pejzažima su na Ibrahimovim fotosima ispunjeni neizrecivom tišinom. Kao takva, ova knjiga može biti dragocjena za užitak u svakom slobodnom trenutku i dokolici, da promatrača vrati u sjećanje i uvede u nove estetske fenomene i izazove. Prelistavajte i uživajte u ovoj kulturnoj knjizi, koja je namjenjena svima koji žive za svoj zavičaj. Ovo, je svakako dio Markišićeve foto arhive i, ako Bog da, s obzirom da se nalazi u dobi kraja osme decenije života i da ga zdravlje dobro služi očekujemo i njegove nove plodove foto-reporterskog stvaralaštva.
Na kraju, preporučujemo javnosti uz recezentski blagoslov profesora Huskovića, Hadžizdavkovića i Redžepagića da ovo djelo prepuštamo cijenjenoj javnosti, da samostalno živi u domovima i bibliotekama, nezavisno od njenog autora. Na taj način, autor je ovim djelom udario pečat i skrenuo pažnju šire kulturne javnosti, te za nijet i praktično ostvarenje zaslužuje posebo uvažavanje.