Dr Šefket KRCIĆ: Oficijalni predstavnici Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori, očigledno zbog svog neobrazovanja i neumijeća, kao i zbog svojih megalomanskih prohtjeva, pristali su na najponizniji tretman Bošnjaka, u pravno političkim dokumentima. Tako od jednog konstitutivnog naroda, kakav su tretman imali Bošnjaci (pod nazivom Muslimani) u drugoj Jugoslaviji, sada su lukavim potezima Vlade Srbije i Crne Gore i tekstopisaca ustava dobili status, minijaturnog N-tog reda. Ključni dokaz tog stanja jeste formiranje ovih «Nacionalnih savjeta/vijeća», koji nisu mogli da riješe fundamentalna pitanja. Zato je Bošnjačka kulturna zajednica i formirana da se izbori za nacionalna prava i to animirajući čitav bošnjački korpus...

Srpski i crnogorski ideolozi su početkom XX-tog stoljeća, Sandžak nazvali „tamnim vilajetom“, a danas su od istih tajnih i javnih krugova, kao i centara moći, građani Sandžaka zatečeni u tamnom vilajetu srpsko-crnogorske nacističke birokratije. Izvorište tog nacizma se nalazi u ustavima ove dvije zemlje. Vlasti u Beogradu i Podgorici su preko DS (Tadićeva stranka) i DPS (Đukanovićeva stranka, DUPES kako je u narodu zovu), obećavali Bošnjacima razvitak institucija, ljudska prava i slobode, a nakon izbora podijelila ih u Srbiji na dvije grupe, a u Crnoj Gori čak na pet, kako bi onemogućila njihov zajednički interes. Tako je došlo i do usvajanja ustava koji su direktno ugrozili opstanak Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori. Pokazujući na gradove u kojima žive, «da podsjećaju na Tursku»! Tim činom vlasti Srbije i Crne Gore, vrše permanentno pritisak na iseljavanje Bošnjaka, sa ovih prostora, gdje žive od pamtivijeka kao autohton narod. To je moguće, zato što su ove dvije zemlje, najveće pravno-političke akte usvojile na štetu Bošnjaka, a upravo zahvaljujući njihovim glasovima (jer su njihovim predstavnicima obećani veliki stanovi i druge benificije u Beogradu), čime su se praktično udaljili od svog naroda. Takvim metodom Sandžak je anatemisan, postao je podijeljen, isjeckan, na dva dijela u Srbiji, a u Crnoj Gori mu se ime čak ne smije spomenuti.
Nego i pored brojnih nesporazumima i podjela u Sandžaku se formirala jedna moćna kulturna organizacija Bošnjačka kulturna zajednica:

Sandžak u raljama srpsko – crnogorske statistike
Statistička regionalizacija Srbije je neposredan povod da se pred neupućenim svijetom na formalan način unište tragovi postojanja bošnjačke kulture i povjest Sandžaka, koji je u povjesti slovio, ne samo tijekom Drugog svjetskog rata kao federalna jedinica na Balkanu. Danas, zahvaljujući Beogradskim vlastima, građani Sjenice za najobičniji dokument da izvade u Užicu, moraju da pređu više od 300 km-a. U diverziji na Sandžak posebno se ističu Ministarstvo vjera, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, Ministarstvo za ekonomiju itd.

U tom kontekstu, neposredan povod za ovaj esej iz oblasti političke psihologije jeste analiza događaja iz djelokruga najnovijih poteza srpske i crnogorske vlade, koje se tiču prvenstveno diskriminacije i rasturanja Sandžaka, kao i proganjanje Bošnjaka iz ove dvije države. Atakom na Sandžak posebno se ističu projektima novijih statističkim regiona. Naime, Ministarstvo ekonomije pravi poseban scenario, kojim obmanjuje Europsku zajednicu, tzv. Statističkim regionima kojim posebno imaju za cilj da razbiju Sadžak (dio u Srbiji) na dva dijela:

Prvo, sandžačke općine: Sjenica, Prijepolje, Priboj i Nova Varoš locirane su u neprirodnom savezu Zapadnog statističkog regiona sa sjedištom u Užicu (na taj način za naobičniji dokument, potrebno je da izgubi tri radna dana, jer ne postoje saobraćajnice između ovih gradova);

Drugo, Grad Novi Pazar i Općina Tutin su po novim strazima Srbije, na moljevićki način, su uključeni u Moravski statistički region sa sjedištem u Kragujevcu (poznato je da je ovaj nekada glavni grad Srbije, sadašnja vlast od njega je napravila slijepo crijevo) i sa takvim centrom trebaju da komuniciraju žitelji Pešterske visoravni.

Na takvom diskriminatorskom projektu statističke regionalizacije reagirali su sudionici Bošnjačke konferencije (4. jul 2009.), na kojoj je usvojena Deklaracija, kojom je otvoreno traženo jedan region za Sandžak sa centrom u Novom Pazaru. Ovaj akt nisu željeli da potpišu obje političke grupacije iz Sandžaka (SDA i SDP), čime je otvoren novi problem za žitelje Sandžaka. Spomenutom deklaracijom pred domaćom i pred međunarodnom javnošću, traženo je od aktuelnih političkih institucija R. Srbije da se zaštiti prirodna i povijesna regija Sandžak, te da se proglasi statističkim regionom Srbije sa centrom u Novom Pazaru. Takve stavove Vlada R. Srbije je totalno ignorirala i odbila sa neargumentovanim i proizvoljnim obrazloženjem da statistički regioni treba da imaju najmanje 800 000 stanovnika. S obzirom da se u zapadnu Europu iselilo preko 250 000 Sandžaklija (za vrijeme ratova, a i danas se masovno iseljavaju prvenstveno u zemlje Skandinavije, gdje su kako saznajemo, višečlane porodice u prednosti za reguliranje statusa), u Bosnu i Hercegovinu preko 100 000, kao i u daleku Anadoliju preko milion žitelja, tim činom raseljavanja htjeli su da jasno daju do znanja da je Sandžak ugušen! Po toj „logici“ velikosrpskih stratega, primjera radi, Crna Gora, kojim slučajem da je ostala u državnoj zajednici sa Srbijom, ne bi mogla biti proglašena regionom danas! Ali, ista Vladina komisija je označila Vojvodinu, Kosovo i Beograd pojedinačno kao region, što je izazvalo veliko čuđenje!!!

Ustav Srbiju legitimira kao nacionalnu državu srpskog naroda i drugih. Dočim, Ustav Crne Gore nepravedno, odnosno pristrasno favorizira crnogorsku naciju kao jedini konstituens države, iako ovaj etnos ne broji više od 40 odsto stanovništva ove zemlje. Isti ustav je lukavo podmetnuo vlastodršcima i srpskog i bošnjačkog naroda da Srbe (oko 32 odsto) i Bošnjake (sa tzv. Muslimanaima, i tzv. Crnogorcima islamske vjere – između 18 i 23 odsto), proglase manjinama, uprkos oficijalnoj statistici iz 2003.g. Pitamo se zašto Bošnjaci ne mogu biti konstitutivni narod u Crnoj Gori, na isti način kao što su konstitutivni narodi Srbi i Hrvati pored Bošnjaka u Bosni i Hercegovini?!

Balkanske trileme i Sandžak
Kako se stvari odvijaju između pozicije i opozicije u Srbiji i Crnoj Gori, očigledno su se otvorile nove dileme i trileme. Ako, kojim slučajem Srbija uđe u NATO savez, čelnici Rusije su obećali da će istog trenutka priznati Kosovo. Prema tome, pred nama se otvara brojno anticipiranje redoslijeda poteza međunarodnih političkih i diplomatskih subjekata. Ovakvi potezi ne mogu da zaobiđu Vojvodinu i Sandžak, milo li to vlastima u Srbiji i Crnoj Gori, ili ne!

Ustav Srbiju legitimira kao nacionalnu državu srpskog naroda i drugih. Dočim, Ustav Crne Gore nepravedno, odnosno pristrasno favorizira crnogorsku naciju kao jedini konstituens države, iako ovaj etnos ne broji više od 40 odsto stanovništva ove zemlje. Isti ustav je lukavo podmetnuo vlastodršcima i srpskog i bošnjačkog naroda da Srbe (oko 32 odsto) i Bošnjake (sa tzv. Muslimanaima, i tzv. Crnogorcima islamske vjere – između 18 i 23 odsto), proglase manjinama, uprkos oficijalnoj statistici iz 2003.g. Pitamo se zašto Bošnjaci ne mogu biti konstitutivni narod u Crnoj Gori, na isti način kao što su konstitutivni narodi Srbi i Hrvati pored Bošnjaka u Bosni i Hercegovini?! Poznata je činjenica da u Bosni ni jedan od ova tri naroda nema procenat stanovništva iznad 50 odsto, ista je situacija i sa Crnom Gorom. Pitamo se, na osnovu kojeg prava međunarodna zajednica jedan režim favoriziora u Bosni, a sasvim drugi, diskriminatiorski primjenjuje u Crnoj Gori, gdje se svi izbori lažiraju, kupuju i gdje se društveni život obesmišljava, a život naroda pretvara u tamnicu. To se ipak ne odnosi na manjine u Crnoj Gori kao što su Albanci i Hrvati, koji iza sebe imaju matične države (Albaniju i Hrvatsku). S druge strane, Bošnjaci iz Crne Gore i Sandžaka Bosnu i Hercegovinu kao i Sarajevo, doživljavaju kao svoj duhovni, nacionalni i vjerski centar i domovinu. Međutim, u pravnom smislu, Bosna kako je uređena danas, nakon okupacije (1992. - 1995.), i Dejtonskog sporazuma – od novembra 1995., ona, nažalost, nema tu državnu poziciju. Bošnjački političari u Bosni iz svih grupacija su svjesni da se u Srbiji i Crnoj Gori sprovodi maćehinski odnos prema Bošnjacima, ali neki nisu u mogućnosti a neki neće da to isprave. Najzad, Srbija i Crna Gora, da su demokratske zemlje, one su imale vakta od spomenutog sporazuma do danas da u Novom Pazaru i Bijelom Polju otvore konzulate i u najmanju ruku Bosanske centre. Međutim, pronacističke snage iz Beograda i Podgorice takve poteze onemogućavaju svim sredstvima. Još teže je što ove stvari ne vide i ne osjećaju visoki predstavnici Evropske zajednice, uprkos činjenici, što ih mudri, razgovjetni, Visoki predstavnik u BiH, dr. Valentin Inzko uporno upozorava, ali očigledno da evropski moćnici (po kršćanskoj liniji), mnogo gledaju kroz prste, bosanskim Srbima u Karadžićevoj genocidnoj ostavštini i Đukanovićevim Crnogorcima i Tadićevim Srbima. Zato je potrebna nova Međunarodna konferencija o zemljama bivše jugoslovenske zajednice i njihovim međusobnim odnosima. Upravo zato što je očigledan hladni rat među narodima tih zemalja, posebno prema regiji Sandžaku, prisutan.

Bošnjacima u Sandžaku trebaju političari sa ispravnim pogledom na svijet, oni ga garant više nemaju!

Zatim, formirani Bošnjački savjeti /vijeća/ u Srbiji (2002) i Crnoj Gori (2008) su prije svega izraz režima prema Bošnjacima. Tim činom su režimi u Beogradu izdvojili jednu grupu pseudo Bošnjaka i upotrijebili ih protiv čitave bošnjačke zajednice, i to lukavim metodom diskriminacije, kao bi jedan narod pretvorili u manjinu. Primjera radi, u Bošnjačkom savjetu R. Srbije sa sjedištem u Novom Pazaru članovi tog tijela dr. Harun Hadžić, prof. Skender Redžepagić i potpisnik ovih redova nakon dvije godine rada (a od tada je prošlo punih šest godina), nisu pozivani na sjednice ovog tijela upravo iz razloga što su javno isticali i zastupali stavove Bošnjaka i davali putokaze za rješavanje Sandžačkog pitanja. Na njihova mjesta su regrutovani pojedinci koji nisu bili prisutni na Elektorskoj skupštini Bošnjaka.

Genocidni datumi hladnog rata
Nedavno je u gradovima Sandžaka boravio sa svojom ekipom ugledni historičar i profesor Sarajevskog univerziteta dr. Smail Čekić, koji je na tribini u Sjenici povodom obilježavanja dva stoljeća genocida nad Bošnjacima u ovom kraju, između ostalog rekao: „...Bošnjaci su jedini narod na prostoru ex Jugoslavije koji u dvadesetom stoljeću nije formirao fašističke organizacije kao što su to imali drugi narodi koji su nad njima činili genocid...“. Uz svu pohvalu za ukupan angažman uvaženog historičara Čekića, posebno kao rukovodioca Instituta za istraživanje ratnih zločina, ova njegova teza se može i sporiti kada su u pitanju Bošnjaci u cjelini. Doista, Bošnjaci u Bosni nisu imali fašističke organizacije, međutim, ne može se sporiti podatak da Bošnjaci u Srbiji i Crnoj Gori nisu pripadali genocidniom partijama. Svi oni, a među njima je bilo i Bošnjaka koji su pripadali Miloševićevoj soldaterskoj zvanoj SPS, i Đukanovićevoj političkoj grupaciji zvanoj DPS, izvršili su genocid i okrvarili ruke agresijom na Hrvatsku, zatim, na Bosnu i Hercogovinu i na Kosovo. SPS i DPS su bile na potpuno istom zadatku od formiranja pa do par godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Ovo su neosporne teze koje ne smiju ozbiljni istraživači zaboravljati niti pred njima zatvarati oči.

Oni pažljivi historičari i analitičari koji prate zbivanja na Balkanu, posebno u regiji Sandžak, ne mogu da zaobiđu činjenice tri genocidna datuma hladnog rata protiv Sandžaka:
1) 30. mart 1945., kada su jugoslovenski boljševički komunisti u Novom Pazaru, raspustili vladu Sandžaka, uprkos protivljenja dvojice njenih čelnika, predsjednika akademika Sretena Vukosavljevića i potpredsjednika Prezidijuma AVNOJ-a, Marka Vujačića, koji su se energično zalagali za opstanak Sandžaka kao federalne jedinice. Međutim njihovi usamljeni glasovi pred komunističkim jastrebovima kakvi su bili Đilas, Kardelj, Pijade, Ranković i drugi, nisu uspjeli, jer tada Bošnjaci nisu imali relevantne zastupnike u ovoj instituciji. Da podsjetimo, lider Sandžaka i strateg njegove budućnosti narodni heroj Rifat Burdžović Tršo, poznat kao legendarni vođa studenata Beogradskog univerziteta, je bio likvidiran pod veoma sumnjivim četničko-partizanskom zavjerom, početkom novembra 1942. g. u Grujića jami, u Mrkonjić gradu, zajedno sa Vladimirom Volođom Kneževićem i Tomašom Žižićem, koji su tada slovili za prve ličnosti Sandžaka.
2) 21. maj 2006. g. referendumom u Crnoj Gori zvanično je, podijeljen Sandžak između Srbije i Crne Gore. Tada je vlast u Crnoj Gori na bezočan način kupila brojne glasove u Rožaju i Plavu, od pojedinaca i grupa, i za jeftine pare uspjela da izdejstvuje razbijanje Sandžaka i Bošnjaka u njemu.
Najzad, 3) zločin su ponovo napravili bošnjački predstavnici u Beogradu, dana 24. decembra 2009.g. kada su na sjednici Vlade, glasali za statističke regione, čime su ugrozili cjelovitost Sandžaka i Bošnjake u njemu. Tog sramnog čina su bili svjesni nedjelju dana nakon toga kada su se probudili poslije novogodišnjeg slavlja i pošto su izvikani od strane bošnjačkih institucija i uglednih pojedinaca iz Sandžaka, medija... Taj sraman čin legitimnih predstavnika Sandžaka je bio neposredan povod da se u Novom Pazaru organizira i osnuje Bošnjačka kulturna zajednica.

Ciljevi ove institucije su neprestano pozivanje na jedinstvo Bošnjaka i za vođenje unutarbošnjačkog dijaloga. Ova institucija očigledno pravi okret, vjerujemo kopernikanski, u cilju da se konačno definira stratus Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori. Čelnici ove institucije opravdano ističu da formirani Nacionalni savjet Bošnjaka 2002. g. je umrtvio i ponizio ovaj narod.

Osnivanje Bošnjačke kulturne zajednice
Djelovanje novoformirane Bošnjačke kulturne zajednice sa sjedištem u Novom Pazaru, (26. 01. 2010.g.) na čelu sa prof. dr. Mevludom Dudićem, aktualnim rektorom Univerziteta u Novom Pazaru, daje novu nadu da se Bošnjaci sadržajnije organiziraju na kulturnom planu, uprkos već uočljivim podjelama na političko-vjerskoj osnovi. Upravo kultura je ona dimenzija koja bi trebalo da skrene pažnju politici i vjeri, koje su mnogo moćnije, da je jedinstvo Bošnjaka, sudbonosno za njihov opstanak na surovim balkanskim prostorima. Ciljevi ove institucije su neprestano pozivanje na jedinstvo Bošnjaka i za vođenje unutarbošnjačkog dijaloga. Ova institucija očigledno pravi okret, vjerujemo kopernikanski, u cilju da se konačno definira stratus Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori. Čelnici ove institucije opravdano ističu da formirani Nacionalni savjet Bošnjaka 2002. g. je umrtvio i ponizio ovaj narod (autor ovih redova je svjedok mnogih događaja u posljednjem kvartalu XX-og stoljeća do danas).

Oficijalni predstavnici Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori, očigledno zbog svog neobrazovanja i neumijeća, kao i zbog svojih megalomanskih prohtjeva, pristali su na najponizniji tretman Bošnaka, u pravno političkim dokumentima. Tako od jednog konstitutivnog naroda, kakav su tretman imali Bošnjaci (pod nazivom Muslimani) u drugoj Jugoslaviji, sada su lukavim potezima Vlade Srbije i Crne Gore i tekstopisaca ustava dobili status, minijaturnog N-tog reda. Ključni dokaz tog stanja jeste formiranje ovih «Nacionalnih savjeta/vijeća», koji nisu mogli da riješe fundamentalna pitanja. Zato je Bošnjačka kulturna zajednica i formirana da se izbori za nacionalna prava i to animirajući čitav bošnjački korpus, u skladu sa Zakonom o «Nacionalnim savjetima/vijećima» da probudi, narod i ukaže mu na sve probleme sa kojim se sučeljava. Zato je potrebno da se svi Bošnjaci u Sandžaku upišu u poseban birački spisak. To je neophodan uvjet da Bošnjaci mogu glasati neposredno za svoj Savjet/Vijeće. I ovdje se javljaju dileme među nižim slojevima koji nisu dovoljno informirani o novim kretanjima društva, pa se dešava da su mnoge ruralne grupe uplašene od novih poteza. Međutim najviše je onih koji više ne vjeruju političkim grupacijama koje su ignorirale zastupati njihove nacionalne interese. Ovakav postupak manje odgovara dvijema političkim grupacijama koje već pune dvije decenije manipuliraju, ponižavaju i zavaravaju bošnjački narod. Do sada su transparentno i javno otvorene kancelarije ove institucije, pored Novog Pazara kao regionalnog centra i u Tutinu, Sjenici i Prijepolju. Prema našim saznanjima, BKZ će otvoriti kancelarije i u drugim mjestima Južnog Sandžaka u kojima su Bošnjaci većinsko stanovništvo.
Instituciju BKZ kao krovnu organizaciju Bošnjaka, podržale su institucije: Matica Bošnjaka - Društvo za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka, Sandžački intelektualni krug, Udruženje pisaca Sandžaka, a posebno rad je poduprela, Islamska zajednica u Srbiji na čelu sa h. Muamerom ef. Zukorlićem. Jasno, to je bio povod da se u ovu instituciju transparentno uključe i mnogi intelektualci i kulturni poslenici koji su tokom protekle dvije decenije bili po strani, zatim BKZ je u svojim redovima znatno ojačana djelovanjem mladih profesora, pravnika, ekonomista, menadžera, informatičara, inženjera, umjetnika i posebno studenata. Prema tome, ova organizacija je ušla u široki front buđenja i ojačavanja kulturnog identiteta Bošnjaka na sandžačkim prostorima što je mnogim analitičarima dalo povoda da prekomentiraju, da se na sandžačkom prostoru stvara jedna ozbiljna kulturna institucija, koja u svom javnom djelovanju ima više nego političke ciljeve. Međutim, politički subjekti imaju pravo da budu zabrinuti, jer su obmanuli narod koji ih je birao. Očigledno BKZ ima svoj jasan nacionalni i kulturni program.

Umjesto epiloga
Države Srbija i Crna Gora očigledno nisu spremne da se uhvate u koštac sa istinskim demokratskim promjenama u skladu sa europskim i svjetskim zahtjevima vremena, u svjetlu zahtjeva međunarodne zajednice u cilju ostvarivanja ljudskih prava i sloboda ove dvije osamostaljene države iz bivše Jugoslavije, koje su daleko od istinske decentralizacije i regionalizacije. To se čini iz razloga kako bi Sandžak statistički i geografski nestao sa ovih prostora, uprkos svim naporima sandžačkih institucija koje gandijovski, rečeno u duhu modernog svjetskog stratega Johana Galtnga, koji insistira da se mirnom sredstvima dođe do mira, slobode i prava. Na kraju, Bošnjaci od Europske zajednice izričito zahtjevaju, apelujući pokličom: Dajte nam pravo i slobodu za normalan život u Sandžaku, međutim, Crna Gora i Srbija koje svakodnevno traže ulazak u vodeće europske institucije, pred ovim pitanjima zatvaraju oči. Tako da je Sandžak danas, ni na nebu ni na zemlji!

(Autor je redovni profesor Univerziteta u Novom Pazaru i Travniku i predsjednik Matice Bošnjaka Sandžaka. Analiza u skraćenoj verziji je objavljenja u bh. magazinu KULIN.org)