Pripremio: Muharem OBRADOVIĆ: Moderna nauka nam potvrđuje razne tehnološke inovacije koje se prije nisu mogle ni zamisliti, ali ipak su postojale. Znači mnoge stvari su postojale i postoje ali... ljudski razum, svijest, ruke i oči ih nisu osjetile niti vidjele. Tako da su ovi ljudi u totalnom ćorsokaku i neznanju, upravo zato što očekuju da spozanju Boga koji je neograničen u svojoj moći i svojstvu... kroz ograničene naučne dokaze i postulate. Drugu grupu sačinjavaju ljudi koji sve nadprirodne pojave koje su iznad njihove moći razumjevanja prihvataju kao objekte obožavanja i robovanja. Oni su opčinjeni magičnom moći nepoznatih pojava i prema njima se ophode kao prema Božijem biću. U ovu grupu spadaju idolopoklonici.

Tek što se sa starog jasena oglasiše prvi zrikavci, Nusret prekorači prag stare tekije u Vukovića Lazini.
Tekija se nalazila negdje na pola puta između Stoca i Borojevića, smještena u jednoj maloj udolini oivčenoj visokim dubovima i zelenim raslinjem.
Sa sjevera snijegom prekriveni visovi Veleža kao da dočaravaju sliku Bosne koja u daljini otresa svoje zimske radosti; na jugu planina Žaba kovitla mutnim oblacima i čerupa ostatke posljednje jugovine što sa mora dolazi.
Sve u svemu prava mala džennetska oaza u hercegovačkom kamenjaru. U huku ovih uzavrelih zvukova Nusreta tiha jeza prođe.
Budio se dan razgovjetan poput očiju bogobojaznih evlija.
A Nusret je upravo evliju i tražio.
Kažu ovdje živi šejh Omer, vođa tekije Nakšibendijskog reda. Učen, škole je svršavao po raznim svjetskim centrima, vrstan poznavalac sufijskog učenja i revnosni sluga Božiji.
Nusreta su teške muke morile.
Pozavršavao je i Nusret svjetovne škole, dobar posao dobio, platu, položaj, djecu i familiju ali ipak neka praznina ostala je da lebdi u Nusretovoj duši. Praznina izgubljenog dara, blagoslov majke koji se topio... još dok je kao dječarac u mejtefu prve harfove izgovarao.
Praznina koja je nastala kada je molitva postala kletva, namaz stid, a biti musliman sramota.
Prožimali su Nusreta topli i prijatni trnci, u grudima je lupala radosna slutnja, ustreptali damari kao da vrijeme broje, a tjeskobno srce kao da žeđ Istine priziva.
“Mir s tobom, robe Božiji i dobro mi došao” - iz polusna ga trže glas povisokog, mršavog, čovjeka ogrnutog u džubu zelenu.
Nusretu se učini kao da to nije biće ovog svijeta, i po izgledu, i po njegovom ruhu, i po uzavrelim očima koje kao da su dubinu svjetova krile.
Još u ranom djetinjstvu Nusret je čuo priče o pobožnim i blagodušnim ljudima, koji obituju između sna i jave, između zastrtog i pojavnog, tako da mu se ovaj dobrodušni čovjek učini toliko drag i blizak... kao najrođeniji, kome je mogao povjeriti sve svoje tajne i nedoumice, i čija bi ga pažnja i suosjećanje rasteretilo od preteških životnih muka što su hinjski pritiskale dušu i rastakale Nusretovu pamet.
“Mir i tebi, robe Božiji! Mir s tobom i s ovom ljepotom Božijom! Mir s tobom Božiji ugodniče i evlijo”- Nusret otpozdravi.
“Kakvim dobrom, ako dobra ima u ovom vaktu i zemanu”- šejh Omer zbori, rukom pokazujući da sjedne u hladovinu stare košćele.
“Žudnja me goni, srce mi izgora, dušu mi slama!”- otpuhujući Nusret izusti.
“Veliš žudnja?
Zar žudnja srce izgara i dušu slama, zar žudnja srce ne pokreće i dušu oživljava!?”- na to će šejh Omer.
I nasta muk...........
Nusret kao da shvati uzaludnost riječi i spotače se o nevidljivi zid nerazumjevanja.
Kao da neka vatra ga ošinu i malaksao panu, shvati svoju smrtnost i dođe mu da zaplače.
“Dobri moj i čestiti putniče ne stidi se svoje žudnje. Žudnja pogled izbistri, čula izoštri, pa život postane obazriviji i smisleniji........ nego reci ti meni za čim tvoja duša žudi, za čim srce u noćima punoga mjeseca čezne?” - melodično će šejh Omer; pa se tužno osmjehnu i zagleda u daljinu.
Nusretu se učini kao da šejh Omer čita njegove misli, da prodire u dubinu duše i tajnovitost srca, učini mu se kao da obojica razmišljaju o istom; o nemoći moderne nauke da osmisli i osvježi ljudsku misao i osjećanja... o nemoći i siromaštvu današnjeg “civiliziranog” društva da pomogne u povezivanju razumljivosti i ljubavi među ljudima.
Ćutio je šejh Omer muke mladog Nusreta... znao je da okrutnost ovog pojavnog svijeta najviše pogađa mlade ljude, željne života, provoda, slave. Ne mareći da smo mi ipak samo smrtna stvorenja, a sve smrtno je ograničeno i krhko.
Mnogi od ove mlađurije svjetovne škole pozavršavaju.... ugađajući svome tijelu.... zaboravljaju dušu. Zaboravljajući da čovjek od dvije komponente je sazdan.
Komponente koje se međusobno prožimaju i isprepliću... i zanemarujući jednu na uštrb druge praznina se javi. Duše ili tijela?
Svejedno!
Mnogi od njih se opiju znanjem sticanim na prestižnim školama, tako da satima mogu da pričaju o apsolutnoj nuli, atomima, velikom prasku, velikom krašu, crnim rupama, kosmičkoj konstanti, crnoj materiji, Ajnštajn-Rosenovom principu, svemirskim pijavicama, elekromagnetnim silama, fotonima, neutronskim zvijezdama, svijetlosnim godinama, Plankovoj teoriji, kvantnoj mehanici i razno raznim Bogom danim pojavnim stvarima ali.... duša ostane prazne... tijelo zadovolje... duša žedna ostaje.
Zato mnogi kucaju na vrata tekije šejh Omera...
“Vidiš”- polahko će i oprezno šejh Omer....
”Kada se raspravlja o Bogu, vrlo je teško dokazati Božije postojanje ali... isto tako vrlo je teško i poricati Božije postojanje.
I upravo zbog historijskih fakata, raznih vjerskih ratova i nemogućnosti naučnog pristupa Bogu... nemogućnosti Božijeg dokazivanja kroz jednu teoriju ili definiciju, mnogi ljudi izbjegavaju pristup ovoj temi. Ali samim bijegom oni ne mjenjaju stvarnost svijeta.
Niti će samim bježanjem od racionalnih zaključaka o Bogu doći do stvarne sreće i unutarnjeg zadovoljstva.
Sad se možeš zapitati moj vrli putniče..... a, je li moguće doći do racionalne i svjesne predstave o Bogu i doseći svoje unutarnje zadovoljstvo.
Moj odgovor je jeste ali... samo sa svijšću koja je spremna da prihvati razlog kao uputu, sa svijšću koja je otvorena i iskrena.
Nauka nas uči, o ti tragaču Božije Istine, da našu stvarnost odgonetnemo, osjećamo i zaključujemo kroz sljedeće pravce:
Našim osjetilima... logičkim zaključcima i promišljanjima, kroz naučne radove i expertne studije... kao i pouzdana i iskrena svijedočenja.
Isto kao što nam pomažu da spoznamo sebe i prostor u kome živimo ovi pravci nas mogu uputiti i na Božije prisustvo i Božije postojanje.
Dobri moj i čestiti putniče da krenemo redom:
Osnova spoznaje materijalnog svijeta jeste da taj svijet vidimo, dodirnemo, čujemo, osjetimo, primirišemo, promatramo i istražujemo... sa ili bez pomoći modernih istrumenata.
Svi zaključci ovih osjetila mogu se svrstati pod jednu klasifikaciju... naučno znanje, koje se gomila iz godine u godinu, iz generacije u generaciju, sve do ovih najmodernijih znanja, kao i do znanja o kojima sada samo maštamo i koja će biti naša daleka budućnost.
Međutim ono što je zajedničko svim ovim znanjima, jeste njihova materijalna priroda i vremenska ograničenost. Svi ovi zakoni djeluju do jednog vremenskog perioda, od najmanje čestice i sabatoma do najkrupnijih sazviježđa i galaksija...... sve je određeno i kreće se do časa suđenog.
Isto kao i sva ova priroda koja nas okružuje...... kao sav ovaj pojavni svijet, tako je određena i ljudska svijest, znanje i mogućnosti. Naša pamet, kao i svi drugi naučni instrumenti, može vidjeti, razumjeti i zamisliti samo fizičke-materijalne- ograničene elemente.
Štaviše, od svih ograničenih i stvorenih stvari i elemenata, čovjek može razumjeti i zamisliti samo one o kojima je učio ili one o kojima ima svoje lično iskustvo.
Mi smo moj dobri robu Božiji u ograničenoj nemogućnosti da razumijemo, predočimo i zamislimo stvari koje nikada nismo vidjeli niti doživjeli.
Isto kao što slijep čovjek ne može razumjeti boje... ma koliko se mi trudili da mu čitav ovaj spektar boja dočaramo... isto tako ne možemo predočiti ili zamisliti nešto što nikada nismo vidjeli niti sa time u dodir dolazili.
Upravo zato što smo ograničeni sa našim osjetilima, naučnim alatima i instrumentima, vrlo je teško na ovaj način doći do spoznaje o Bogu koji, niti je ograničen, niti opipljiv.
Pravilno razumjevanje ljudskih sposobnosti, kao i moć zapažanja navode nas da razvijamo metodičan i logičan pristup Bogu... kako u cilju Božijeg poimanja, tako i u cilju Božijeg prihvatanja.
Postoje tri grupe ljudi koje se totalno isključuju u ovom pristupu.
Jedni su oni koji ne prihvataju i totalno odbacuju ljudsku ograničenost...... kako znanja tako i razumjevanja. To su oni koji totalno odbacuju ideju u Božije postojanje, upravo iz razloga što Boga ne mogu vidjeti niti dodirnuti. Njihova stranputica je očita.
Moderna nauka nam potvrđuje razne tehnološke inovacije koje se prije nisu mogle ni zamisliti, ali ipak su postojale. Znači mnoge stvari su postojale i postoje ali... ljudski razum, svijest, ruke i oči ih nisu osjetile niti vidjele.
Tako da su ovi ljudi u totalnom ćorsokaku i neznanju, upravo zato što očekuju da spozanju Boga koji je neograničen u svojoj moći i svojstvu... kroz ograničene naučne dokaze i postulate.
Drugu grupu sačinjavaju ljudi koji sve nadprirodne pojave koje su iznad njihove moći razumjevanja prihvataju kao objekte obožavanja i robovanja. Oni su opčinjeni magičnom moći nepoznatih pojava i prema njima se ophode kao prema Božijem biću.
U ovu grupu spadaju idolopoklonici.
Oni ne mogu da prihvate elemente metafizike, duhovnu komponentu, niti neograničenost Božijeg postojanja, tj. sve ono što potpada pod nemoć njihovog razumjevanja.
Njima je neophodan fizički objekt kao svetište i personifikacija moći svih onih bića koja razum ne može da prihvati.
Između ove dvije ekstremne grupe nalaze se ljudi koji razumiju i povinuju se tom zakonu da... ljudski mozak jeste ograničen. Ali isto tako njihovo razumjevanje stvari da… sve ono što je vidljivo i ograničeno nije vrijedno klanjanja niti robovanja. Istraživanja da... ali.... ne i klanjanja tim stvarima.
Oni ne odbacuju postojanje Boga samo zato što svojim čulima Boga ne mogu vidjeti niti osjetiti ili samo zato što se Bog ne može fizičkim zakonima objasniti niti... slikom dočarati.
Njihov razum i srce prema Bogu su otvoreni. To je kapija Božije milosti i spoznaje.
Fakt da Božije postojanje ne možemo predočiti u ovom materijalnom smislu... ostavlja nam dvije mogućnosti:
Spoznati Boga kroz logičko promišljanje ili prihvatajući misao, razmišljanja i uputu iskrenih svjedoka Božijih.
Duga je ovo priča moj vrli putniče, a dani su još kratki, skoro će i podne... šejh Omer se tužno osmjehnu i nastavi:
“Sve ove pojavne stvari oko nas i u nama samima usmjerene su i vođene kroz prirodne zakone.
Zakone koji su već uspostavljeni i konfigurirani. Sve ovo što vidiš moj dobri putniče.... bez ijednog izuzetka... sve ovo što se dešava oko nas, pa i ovaj moj govor i ovo tvoje budno i žedno slušanje odvija se po nekim principima i načelima. Odvija se po Nečijem nalogu i naredbi.
Da li si ikada vidio... moj neznani prijatelju.... da se išta u svijetu i u prirodi dešava, a da neko nije pokrenuo točak ili uzrok tog dešavanja.
Zašto bismo odbijali da je ovu ljepotu nad ljepotama neko napravio, uredio, osmislio... a taj “neko” jeste Tvorac čitavog ovog sklada, reda, smisla. Taj Tvorac, koji je sve ovo doveo u sklad i postojanje jeste Allah dž.š.
Zar i u našim životima i radu... ako želimo nešto značajno da uradimo... prvo moramo da osmislimo plan i metodologiju rada, baziranu na znanju i iskustvu.
Odsustvom plana, znanja i iskustva ništa smisleno i značajno se neće napraviti.
Slučajnosti vrlo rijetko ili gotovo nikada ne proizvode lijepe, priručne ili složene proizvode.
Eto zašto ni ova ljepota kojoj se diviš, niti sve druge ljepote... znane i neznane.... nisu mogle nastati same od sebe. Sve to ima svog Tvorca, koji je svemu dao sklad i mjeru, kao i vrijeme trajanja.
Pa zar su i piramide... jedno od svijetskih čuda... nastale same od sebe, pukom slučajnošću iako..... mi još nemamo dokaze ko ih je i kada gradio. Rekoše nam stari Egipćani!
Mi vjerujemo!
Zašto ne vjerujemo da su nastale igrom slučaja, vremenskim kovitlacem zbivanja, kreirane u prapočetku ljudske misli...ne... previše su savršene da bi nastale slučajem... neko je to morao napraviti, sazdati, osmisliti, dizajnirati. A kako da vjerujemo da je sva ova svemirska ljepota nastala tek tako...u mašti nekog suludog naučnika... željnog slave i vječnosti.
Vjerujemo da su ih pravili Egipćani, upravo zato što to kažu arheolozi i historičari, bazirajući pretpostavke da ova čudesa nisu mogla nastati sama od sebe, nego da su imala idejnog tvorca, mozak...to je djelo intelektualnih bića.
Pa kako to da mnogi ne vjeruju časnim imamima kada kažu da je ovaj Kosmos, ovaj svijet i svi drugi svijetovi i dimenzionalni prostori kreiran od Tvorca svih tvorca, od Mozga svih mozgova, od Intelekta svih intelekata. A časni imami samo poruku prenose, radosnu vijest, uputu, spas i radost.
I sta je loše u tome moj dobri putniče!?
Zar birati laž umjesto istine, tugu umjesto radosti, stranputicu umjesto upute... privremenost umjesto vječnosti.
Da bi opravdali svoju glupost i slijedili put šejtanov, pojedini ljudi a Bogami i pojedini naučnici objašnjavaju da “priroda” ima svoje zakone koji se totalno isključuju od ljudskih.
Kao da mi nismo dio te “prirode”. Kao da smo mi neprirodna bića koje je stvorila “priroda” i dala nam moć koju ni sama nema.
Oni naučavaju da ljepota koja nas okružuje, čitava ova kosmička harmonija i ovaj cvrčkov pjev je stvoren kroz neograničen broj permutacija promjenljivih i haotičnih zakona, a ne jasno definisanim i osmišljenim zakonima kojima podliježe sveukupna materija koja nas okružuje.
Oni ovo potkrepljuju primjerom da sunce uvijek izlazi na istoj strani, vegetacija se ciklično rađa, umire i ponovo obnavlja. Sve se odvija automatski?!
Oni u svojoj oholosti samo pojavu vide, mada ne i uzrok te pojave.
Kako je ovaj sklad mogao nastati sam od sebe?!
To je isto moj dobri putniče kada bi kad padne noć doveo čovjeka iz prašume i prošetao ga ovom mojom avlijom, a ovaj svjetlosni sensor automatski upali i ugasi onu žarulju, bez ičije pomoći, onako samo od sebe. Šta bi jadnik tada pomislio?!
Da sve se to ciklično dešava, samo od sebe.
Vjerovatno bi i ovaj ubogi siromah zanijekao pamet, znanje i plan rada.A kako i nebi, ta jadnik bi od silne muke presvisnuo, ni svi hećimi ovog svijeta nebi ga duhovno zakrpili. Od žarulje ili od neznanja?! E, isto tako i ateisti zamišljaju ovu galaksiju i sva zbvanja u njoj. Pregorila im žarulja pa ne vide dalje. Ne vide Tvorca svijetlosti.
Onoga koji je razlučio svijetlost od tmine, pravdu od nepravde, znanje od neznanja. A toliko su blizu Tvorca svoga, koliko i žila kucavica koja ih u čeone duplje bije, samo da im se upali sensor. Tako blizu a tako daleko.
Sad me moj dobri putniče možeš priupitati... a ko je stvorio Tvorca svih tvoraca?!
Niko ... reći ću ti odmah... i ti vjerovatno nećeš biti sretan sa ovim odgovorom... a i kako bi, kad sve ti napričah, nadugačko i naširoko, a sad u jednoj riječi misao dovrših.
A i kako bi kad upitani manje zna od onoga koji ga pita!
Kako da ti predočim vječnost, kako da zamisliš vječnost i beskonačnost?! Kako da dosegneš Nešto što nema početak... ni kraj.
Samo postojanje... beskonačno...
I sama pomisao o beskonačnosti umara, slama, energiju troši, kao da se hrvemo sa svojim mislima pa malaksali od razmišljanja tonemo... u smiraj... beskonačni...
Dok svako materijalno biće, stvar, svi svjetovi nepregledni, pojavni i oni zastorom skriveni su ograničeni, opipljivi, mjerljivi... vidljivi... Tvorac svih ovih svjetova je neograničen, neopipljiv i nemjerljiv... niko Ga nije stvorio i po definiciji je vječan i beskonačan, bez početka, kraja i ograničenja.
I upravo zato... Tvorac je Jedan i... samo Jedan.
Ne mogu postojati dvije beskonačnosti, dva početka i dva kraja. Upravo da nebi bilo greške Tvorac mora biti Jedan i samo Jedan... a sve ostale ograničene i pojavne stvari i bića mogu biti u parovima ili čak i vise.
Tvorac Jedan i Jedini se ne može dijeliti u više ličnosti, kako to neki izučavaju, jer samo ograničene i pojavne stvari i bića se dijele i množe... niti može imati sina, ni spol.
Božije dijeljenje u tri osobe ili više ili malo manje od toga je nemoguće iz razloga što samom diobom ove osobe poprimaju ograničenu vrijednost, koja je svojstvena samo materijalnim bićima, bez obzira u kom dimenzionalnom spektrumu djeluju.
Božije biće nemožemo osmisliti kroz nekakav oblik ili sliku u našim glavama, jer ponovo to je svojstveno samo ograničenim bićima, dok Vječnost nemožemo osmisliti niti obuhvatiti.
Božije Biće nemožemo vezati za neko mjesto ili galaktički prostor, dimenzionalnu ravan ili virtualnu percepciju, zato što ograničeni prostori ne mogu obuhvatiti neograničenost.
Tvorac svih tvoraca... svih svijetova, Allah dž.š. mora obitovati u svim vremenima... znanim i neznanim, bez ikakve interapcije i upliva u Njegovu postojanost, bez umora u održanju svih stvorenih elemenata.
Sam dovoljan Sebi, bez hrane, odmora i sna. Allah dž.š. ne može imati nikakvu mahanu, imperfekciju, slabost niti bilo kakvo ograničenje svojstveno tvarnoj prirodi.
Ovaj Vječni Tvorac je naš Bog... Allah dž.š... Jedan i samo Jedan; neograničen i vječan u Svome Biću, postojanju, moći i svim ostalim atributima-znanim i neznanim.
Božija vječnost, moć i neograničenost je upravo i razlog zašto smo sićušni u svome ograničenom zapažanju, razumjevanju i shvatanju.
Kao ljudska bića možemo razumjeti samo mjerljive i opipljive stvari. Stvari o kojima imamo kakvo takvo iskustvo i predodžbu. Sve ono što nismo našim osjetilima doživjeli je vrlo teško razumjeti.
Kako objasniti boju osobi koja je kao slijepa rođena? Kako objasniti zelenu, plavu, crvenu... boju?
I upravo kada naš um dođe do Božijeg Bića mi kao slijepci po ovom svijetu hodimo, nesvjesni da razaberemo da osim crne postoji još čitav spektar boja, još mnogi bezbrojni svijetovi i ljepote.
Mi nikada nećemo razumjeti niti dočarati vječnost iz razloga što to leži daleko ispred naših mogućnosti.
Ne razumjeti Vječnost ne znači i ne osjetiti Božije prisustvo, Božiju ljubav i moć.
O Allahu dž.š. možemo saznati samo ono što Allah dž.š. za sebe kaže, kroz svoje odabrane, iskrene i istinite robove.
U našem svakidašnjem životu, moj čeznutljivi putniče, mi, ne samo da prihvatamo, usvajamo i vjerujemo stvarima koje smo vec proživjeli, osjetili, analizirali, nego isto tako prihvatamo i vjerujemo stvarima i pojavama koje su nam prenesene od naših dragih prijatelja, roditelja i rodbine.
Slijep čovjek vjeruje svome prijatelju koji mu pomaže... kada da pređe ulicu, a kada da zastane.
Ni ja, ni ti, moj iskreni tragaču istine,niti mnogi ljudi, nikada nismo vidjeli, primirisali niti dodirnuli virus ili bakteriju, ali to nas ne sprečava da u taj virus ili bakteriju ne vjerujemo.
Zašto?
Zato što informaciju o tome dobivamo od naučnih timova, ljudi koji su stručni u svome poslu i u čiju riječ po tom pitanju nema nikakve sumnje. Pa i onda kada nam doktor kaže da imamo bolest koja je prouzrokovana virusnom infekcijom, mi nikada ne tražimo da vidimo taj virus... znači... i bez samog razumjevanja i uvida u virusnu pojavu mi vjerujemo doktoru da je upravo virus odgovoran za našu bolest.
Mi vjerujemo i doktoru?!... mi smo ubjeđeni da doktor zna šta radi, na osnovu svojih godina iskustva i znanja... kako stečenog tako i prenesenog. Mada taj naš virus ni doktor ne vidi niti osjeća ali... na osnovu naših simptoma doktor daje analizu da se radi o virusnom ili nekom drugom oboljenju.
Mi vjerujemo...
Mi vjerujemo drugima?!... ljudima stručnim u svom polju djelovanja i rada, ljudima iskrenim i povjerljivim, koji nas okružuju.

Zašto im vjerujemo?!
Vjerujemo... zato što bi nemoguće bilo u našem životnom vijeku spoznati sva naučna i druga dostignuća.
Zamisli kada bi svaka nova generacija počela svoj razvoj od analizirnja i modeliranja točka...pa dalje...i dalje...dalje...
Da bi materijalne blagodati konstantno održavali, poboljšavali i unapređivali mi moramo da vjerujemo i oslanjamo se na znanja i iskustva prošlih generacija.
Što su naučna i druga dostignuća potvrđenija od većeg broja eminentnih stručnjaka, naše vjerovanje u njihovu istinitost je veće.
Što su naučnici međusobno više usaglašeni u nekoj od svojih naučnih discplina, mi smo samo sigurniji u svome vjerovanju o toj teoriji i radu.
Drugim riječima, moj dobri putniče, naše vjerovanje ljudima je bazirano na njihovom poštenju, znanju i iskustvu.
Kroz čitavu našu historiju postojali su ljudi koji su imali sve ove vrijednosne komponente i epitete.
To su uvijek bili najbolji, najpošteniji, najhumaniji, najinteligentniji.... sinovi toga doba i društva u kome su živjeli.
To su uvijek bili umjereni, čedni, skromni, smjerni, pristojni ali... isto tako i duhovno čisti i visoko moralni ljudi.
Niko od njih nije imao namjeru da se samo proklamuje i samo reklamiše za svoje osobno dobro i napredak. Da utoli svoju pohlepu i glad za ovim svijetom. Naprotiv... oni su žrtvovali svoje živote, živote svojih najmilijih i svoje osobno bogatstvo za pobjedu radosne vijesti koju su donosili.
Iako su se pojavljivali i djelovali u različitim vremenskim periodima, u različitim etno sredinama, iako su pričali različitim jezicima... istu vijest su širili i istu filozofiju naučavali.
Za razliku od mnogih naučnika kojima beskrajno vjerujemo, a koji konstantno svojim tezama, antitezama i hipotezama pobijaju jedni druge, ovi dobri ljudi su bili ujednačeni, sigurni i čvrsti u svome radu.
To su bili...Nuh, Ibrahim, Musa, Isa, Muhammed... neka je na sve njih mir Božiji...i mnogi drugi.
Koji su naučavali i objašnjavali o postojanju samo Jednog Boga i koji su vrlo samouvjereno i čvrsto, na osnovu svoga osobnog znanja i bez logičnih pretpostavki tvrdili u postojanje Jednog Jedinog Boga i da su oni u direktnoj vezi sa svojim Tvorcem.
Njihovi životi su bili u potpunom skladu sa njihovim tvrdnjama, indicirajući i dajući nam za pravo da sve ono što govore je čista istina.
Dubina i moć njihovog znanja, praktična primjena vjere koju su propovjedali kao i sama moralna odlika, potvrđuje nam da su to bili izuzetni i nenadmašni stručnjaci u svojoj oblasti.
Za svoj posao koji su radili oni su prozvani poslanicima.
E sada, moj dobri i strpljivi tragaču istine, tvoje pitanje može da glasi:
A kako su ovi ljudi bili sposobni da spoznaju Boga, šta je to što njima daje premoć nad drugim ljudima?
Ovo je vrlo zanimljivo i interesantno pitanje... mada... imaj u vidu da ovi ljudi-poslanici Božiji, nisu dobrovoljno birali svoj poziv... iz dosade, želje, onako... volonterski pa da se uhavate u zagrljaj sa najvećim i najljepšim teretom svijeta i najskupljom odgovornošću.
Poslanike je Bog, Jedan Jedini, Allah dž.š. odabrao i odredio između svih drugih i dao im posebno znanje, strpljenje i moć da upravljaju i održavaju Riječ Istine...živom....u ovom ograničenom spektrumu, što svijet zovemo.

Zapamti...dobri putniče i visperni tragaču Istine?!
Čovjek je vječiti prognanik u ovom materijalnom svijetu, čim se rodi već sjeme sumnje u njemu proklija, pa mu je boravljenje na ovom svijetu vječito traženje sebe.
A tražeći sebe, čovjek žudi za svojim iskonom, za svojim prapočetkom što ostade da lebdi u stanju bezgrešnosti.
Bol rađanja je najjača bol ove naše tvarne materije, jer... to je kidanje veze sa našim praiskonom i početak jedne neizvjesne odiseje.
Šta... uostalm... o svemu ovome mi znamo i šta možemo uopće znati?!
Tek tlapnja i opsjena! Tek privid i praznina! Gluhi san!
Nusretu kao da duša se strese... igraju mu nemirno požilice, obrve se sklopile i kao da prošlost čupaju, teret kao da teški sa sebe skida i samo jedno teško “Jah” ote se u grču suza.
A vjetar je sa Gradine i Klanca nosio mirise vrijeska i kadulje. Mirise rodne zemlje...i taj miris kao da nadima Nusretovu dušu, kao da muke iz sebe ispuhuje.
Podmilja plodna požudno zrak i sunce upijaju; Velež pod svojom bijelom čohom nemarno drijema i kao da prkosi vjetrovima juga i beharu što stidljivo latice budi.