Doc. dr. Enra Mehmedika Suljić

Doc. dr. Enra Mehmedika Suljić je izuzetno angažirana i, rekli bismo, uspješna žena. Rođena je 1963.godine u Sarajevu gdje je na Medicinskom fakultetu magistrirala (2003.g.) i potom doktorirala (2007.godine). Magistrirala je na temu “Posttraumatske epilepsije kod ratnih vojnih veterana”, a doktorirala s tezom “Utjecaj depresivnih poremećaja na kvalitet života oboljelih od epilepsije”. Zamolili smo, najprije, dr. Enru Mehmedika Suljić da nam u uvodu ukaže na najčešće posttraumatske poremećaje kod nas. Ona govori:
- Posttraumatski stresni poremećaj je domen psihijatrije. Moje polje interesiranja i specijalnost je neuropsihijatrija. Radim na Neurološkoj klinici i subspecijalnost mi je neurofiziologija. Ne bavimo se uže psihičkim poremećajima kao posljedicama rata. Uglavnom, naš domen su posttraumatske epilepsije koje su nastale nakon oštećenja mozga. To nisu, dakle, samo psihičke promjene, nego su to baš epileptični napadi koji su se javili kao odraz disfunkcije mozga nastradalog od ozbiljnih povreda. Najčešće su to eksplozivne povrjede - povrjede od granata ili od snajperskog metka. Znači sociološki uzročnik nastanka epilepsije je ta ratna povrjeda.
A, što se tiče posttraumatskog stresnog poremećaja on je, zaista, prisutan. Njegovi simptomi se nalaze u našoj općoj populaciji koja se liječi na psihijatriji. Nemamo sve kriterije zadovoljene za potpunu dijagnozu posttraumatskog stresnog poremećaja. Zato, obično kažem, da mnogi ljudi imaju simptome, ali, hvala dragom Bogu, oni ne zahtijevaju nikakav ozbiljniji tretman, pa vrijeme liječi rane. Nažalost, nepovoljni ekonomski uvjeti i sve ovo što se dešava oko nas ne dozvoljava da vrijeme baš sve liječi. Stalno vraćanje na izvor konflikta, nekažnjavanje počinilaca zločina i dr. ne omogućavaju spontani oporavak kada se oni stalno tercijalno traumatiziraju.

Kakva je epilepsija bolest i koliko je prisutna kod nas?
-Epilepsija je čisto neurološko oboljenje povremenih napada u sklopu kojih mogu da se jave psihičke promjene koje su prolaznog karaktera. Ti i takvi epileptični napadi su, zapravo, odraz poremećenih funkcija nervnih ćelija. Inače, trend epilepsija nije nešto bitno uvećan. Epilepsija ima stalni rang otprilike oko 1% opće populacije. Trenutno u svijetu od ove bolesti boluje nešto preko 50 miliona ljudi dok se u Evropi taj broj kreće oko 6 miliona oboljelih. Kod nas nemamo neke statističke podatke, ali, uglavnom, ukupan broj oboljelih se kreće 42 na 100.000 stanovnika.

Zašto ste se baš opredijelili za taj poziv?
-Medicina je bila moj uži izbor dok sam bila još dijete. Jednostavno, voljela sam taj poziv, a i sama pomisao da ću biti u situaciji nekome pomoći davala mi je podstreka. Prva ljubav je nekako bila hirurgija. I, imala sam priliku da radim kao hirurg u ratu 1992.godine. Radila sam u prijemno- trijažnom centru traumatološke klinike. To je bilo jedno “krvavo” iskustvo, vrlo bolno. Poslije sam stjecajem okolnosti krajem 1992.godine dobila mogućnost da radim u Centru za mentalno zdravlje. To je dio neuropsihijatrije gdje se sada nalazim, a koji je pripao neurološkoj klinici. S obzirom da sam tu radila od 1992.godine prvo kao ljekar, a potom specijalizirajući se, tu sam onda našla polje interesiranja. To je usmjerenje- epileptologija-nervno mišične bolesti, a naravno radim i ostale neurološke poremećaje.

Roditelji su izgubili svoj autoritet

Rat i agresija na BiH su, zasigurno, utjecali i ostavili trag kako na društvo tako i na porodicu u cjelini. Da li je uzrok tome i povećan broj nasilja u porodici?
- Svakako. Nasilje u porodici ide u komorbiditet posttraumatskog stresnog poremećaja isto kao što ide znatno veći alkoholizam ili upotreba narkotičkih sredstava, te povećan broj nekih anksioznih stanja paničnih poremećaja depresije. To su sve prateća oboljenja posttraumatskog stresnog poremećaja. Nasilje u porodici je odraz, prije svega, socioekonomske promjene miljea porodice. Porodica je izgubila onu primarnu funkciju. Nema autoriteta, nema poštovanja. Roditelji su izgubili kompas nad svojom djecom. Nažalost, danas se maltene jedina briga svodi na ono materijalno, da se obezbijedi krov nad glavom, hrana, novac za džeparac. Štaviše, roditelje nije više briga ni gdje im djeca troše novac. Djeci tako damo njihovu sobu, damo im kompjuter, a oni se zatvore u sobu i ne izlaze. Mogu time da pozivaju društvo i da čatuju bez ikakvog nadzora. A, znamo da je pornografija ušla u sve segmente društva. Vi, danas, imate na svakom kiosku izloženu pornografiju, bez ikakve cenzure, imate tv kanale. Ukratko, ne možete biti sigurni šta vaše dijete gleda. Tu gubimo nadzor. Znači, izgubile su se one osnovne moralno- etičke norme. Izgubila se funkcija oca kao i majke u porodici. I, naravno, da je to osnovni problem. Sve to je, opet, dakako došlo i zbog posttraumatskog stresnog poremećaja. Jer, imate oca koji više nije u stanju da skrbi za svoju porodicu. Najčešće je to čovjek koji je frustriran, čovjek koji je bio u rovu, koji je izgubio svoj posao, koji se nalazi u srednjem životnom dobu, te više ne može naći ni preorijentaciju da se bavi nečim drugim. Najčešće, on više ne može ni da zaradi za svoju porodicu. Kao rezultat toga žena je izašla iz porodice. Vi imate brojne porodice gdje žena donosi novac u kuću. Automatski se poremetio i taj odnos majke sa djecom. Ona dolazi frustrirana i napeta, ne može više voditi računa o djeci. S jedne strane imamo oca koji je izgubio lidersku poziciju, a s druge majku koja mora privrjeđivati. Tada su i supružnici u konfliktu. Tu nastaje stalna psihička rasprava. U svemu tome djeca ostaju obezglavljena, neadekvatno okrenuta. Nadalje, ne vrjednuje se ni učenje. Vidimo da su u našem društvu djeca ekonomski komercijalno orijentirana. Djeca sada vode računa o tome šta će u životu raditi, šta je dobro plaćeno. Rijetko ko od njih ima nekakvu predodžbu šta bi volio raditi. Recimo oni koji vole životinje mogli bi biti veterinari i sl. Oni jednostavno biraju posao za koji neće morati puno da se trude. Obično studiraju nešto za što ne treba veliki trud. Sada je u trendu učiti jezike, jer se tu može vrlo dobro zaraditi. Uglavnom, nastoje što prije doći u poziciju da na lahak način zarade pare.

Ipak, omladina nema velike mogućnosti. I kad završe školovanje nemaju posla. Prepušteni su ulici. Šta uraditi i kako djecu izvesti na pravi put?
- Trebaju nam programi. Kod nas se sve radi stihijski. Uopće nemamo program koji bi nam davao potrebne kadrove za slijedećih 5 ili 10 godina. Ili, recimo, koliko ljudi imamo sada uposlenih i za koliko će godina oni u penziju. Evo, kod nas u zdravstvu imamo veliki broj fizioterapeuta. Mnogi su krenuli na školovanje rukovodeći se potrebom da je nakon rata ostalo dosta povrijeđenih i invalidiziranih ljudi. Međutim, ništa se nije uradilo da se napravi masovniji centar za rehabilitaciju u koji bi se uposlili mladi ljudi. Oni su se u međuvremenu školovali četiri godine, potom doškolovali tri na visokozdravstvenoj školi, da bi im na kraju rekli da nemaju šansi za zaposlenje. A, neko je već potrošio osam godina školovanja, potrošili su se i roditelji školujući ih. To dalje povlači da oni ne mogu zasnovati porodicu, jer nemaju posao niti krov nad glavom. Otuda i bijela kuga i smanjen natalitet. Teško je tada planirati bilo šta.

U porodici se dobiva toplina

Proces školovanja je dug. Jedno je obrazovanje, a drugo odgoj?
- Da. U porodici se dobivaju impulsi i ljubav prema nauci, lijepoj knjizi, ophođenju prema ljudima. U porodici se dobiva toplina da bismo tu istu toplinu mogli pružiti drugima. Ako roditelji ne nađu dovoljno vremena za svoju djecu, prošetaju i porazgovaraju sa njima, onda ne trebaju da se čude što ona sutra neće izlaziti iz svoje sobe, neće komunicirati, družiti se. Dječija komunikacija se svela na komunikaciju i druženje buljenjem u ekran. Oni međusobno ne komuniciraju. Tu moramo nužno promijeniti naš odnos i stav.

Ipak, mladi bračni parovi se upoznaju putem interneta i oglasa?
- Nisu ni kafići ni internet rješenje za takva poznanstva. Mi smo, nažalost, svjedoci raširenosti pedofilije isključivo preko interneta. Tu je razgranat lanac trgovine sa djecom. Tu su poslije veće mogućnosti da se regrutuju novi poremećeni umovi. Jer, kako nekome ko nema izgrađen stav, kao što su djeca, objasniti namjere pedofila. Dijete uđe u tu vezu, preko ekrana, s čistim osjećanjima, ne znajući da ih tamo čeka neki hoštapler i manipulant koji će im upropastiti život.

Društvene devijacije

Kad smo kod tih i takvih devijacija, u svijetu je sve više u porastu i broj istospolnih brakova?
- To jesu devijacije. Međutim, ono što se zove bolest zvanična američka neuropsihijatrija klasifikuje seksualnom orijentacijom. Kada sam ja bila student, a nije to tako davno, homoseksualizam je bila bolest. To više nije. A, zašto nije? Zato što knjige pišu ljudi koji su isto tako istospolne orijentacije. Filmsku industriju isto drže takvi ljudi. Još kada guverner i oni koji su na visokim političkim pozicijama zagovaraju istospolne brakove, zagovaraju usvajanje djece, onda slika nije baš sjajna. I, onda se sve to poremeti.

Nažalost, sada je to i zakonski omogućeno. Nedavno je dozvoljeno u Francuskoj da dvije žene u braku mogu usvojiti dijete?
- A, šta će dvije lezbejke odgojiti, nego lezbejku. I na kraju ona će počiniti incest, jer to nije uopće krvna veza. No, srećom ova naša sredina iz koje potičemo se još uvijek drži svojih strogih normi. Normalno, ja kao profesionalac se ovdje susrećem i sa time, ali nadasve svoj posao moram odraditi kako mi moja profesija nalaže. To je i pitanje odgoja. Postoje genetske devijacije i predispozicije. Ne možete sve riješiti ni odgojem. Postoje stvari na koje i pored najbolje volje ne možete uplivisati. A, nisam ni zato da se to reklamira, da se vrši pritisak na mladog čovjeka, da je to “in” ili “cool”. Jasno se zna da je to u islamu haram. To je nešto kažnjivo, što nije dopušteno. No, nisam pobornik da se na mlade ljude vrši pritisak.

Žene su sve uposlenije. Kako djecu odgajati i kome ih ostaviti?
- Svakome. Najbolje je tada ostaviti ih nani ili dedi. To je najbolja pozicija, jer su oni opet neko ko je vrlo blizak, ko je krvno investiran, koga duša boli. Nasuprot, oni drugi koji dođu s ulice, za njih ne znate ko su, šta nose u svojoj psihi i svom bacgraundu. Trebamo znati da se djetetu do šeste godine formira karakter čovjeka. Poslije toga nema više popravnog.

Aktuelno je uvođenje vjeronauke u predškolsko obrazovanje, u vrtiće. Da li je to rano ili nije?
- Nije rano, ali ja sam prvenstveno za kućni odgoj. Ne može se uloga majke izbaciti. Majka odgaja dijete, a dakako i otac. Uloga majke je nezamjenjiva. Ona uliva bazičnu sigurnost. Međutim, u ovoj eri kakva je, žena je prinuđena da radi, prinuđena je da izađe iz kuće, da se školuje i učestvuje u raznim društvenim procesima. U toj situaciji mladi ljudi koji rade moraju nekome ostaviti svoje dijete. Međutim, to treba ostaviti kao odabir. Treba odrediti te institucije, pa onda bujrum ko šta hoće. Ne možemo mi ništa nazor. Ja sam, recimo, išla, redovno u mekteb i, mislim da sam tu mnogo više naučila nego što sada djeca dobivaju iz vjeronauke u školi. Čovjeku se to, naprosto, mora usaditi u kući. Jer, to je sam stil života. To ne treba da bude bauk.

Ko je na vas u djetinjstvu posebno uticao?
- Na mene je najviše uticala moja nana Zehra, rahmetli. Ono što sam postigla u životu mogu samo zahvaliti dragom Bogu i njoj(nani). Ona je na neki način bila osvješćena Bošnjakinja, osoba koja je vrlo cijenila knjigu. Tu ljubav prema knjizi usadila je i kod mene. Ostala je mlada hudovica sa dva sina tako da se morala sama probijati kroz život. Uvijek mi je govorila da žena mora biti obrazovana, da je ona stub porodice i da će sutra odgajati djecu. Govorila mi je da se nikad ne zna šta će život donijeti, te da uvijek moram biti spremna za život. Najgore je ako ovisiš o drugome, isticala je. To je bilo njeno geslo. Bila je pobožna, skromna i veliki borac. Mislim, da oni ljudi koji iskreno vjeruju da oni mogu biti samo dobro za društvo. Nažalost, sada se inkorporiraju u društvo i neke negativne konotacije. No, čovjek koji vjeruje neće ništa loše pomisliti bilo kome bez obzira na njegovu nacionalnu, vjersku ili rasnu pripadnost. Neće mu to nikad biti kodeks ponašanja. On će samo voljeti čovjeka kao čovjeka. Ja čak nemam nikakva predubjeđenja ni prema ateistima, ni prema bilo kojem pripadniku konfesije. Meni kada dođe pacijent ne naumpada mi da gledam kakvo je njegovo ime, odakle je došao. To je čovjek koji ima problem i moje je da na neki način probam riješiti ili ublažiti njegov problem.

Koliko religija može utjecati u prevenciji bolesti?
- Može mnogo. Psihološki u prevenciji itekako. Naravno, i u psihijatrijskim oboljenjima postoje biološki supstrati. Vidite, kod svih bolesti, pa i kod šozofrenije i kod akcioznih stanja u mnogome se dešavaju tačno određeni procesi posredovani neurotransmiserima. To nije samo psihološki poremećaj. To nisu nečije uobrazilje, nego je to jedna kaskada objektivnih dešavanja koja se mogu adekvatno riješiti.
Evidentan je porast nasilja na ulicama. Posljednji tragični slučaj ubistva mladića Denisa u tramvaju je uzburkao javnost. Tragično je što su očevici u tramvaju ostali ravnodušni?
- Ljudi koji su to nijemo gledali su za najveću osudu. Više čak nego i ti delikventi. Oni će biti kažnjeni, ali moramo podići te kaznene mjere i svakako podići institucije. Društvo mora imati institucije i uređene zakone. Nije rješenje samo smijeniti odgovorne. Taj problem nije od jučer. Oni su sada na funkcijama, i ne mogu tek tako riješiti problem. Ne trebaju kola da se slome na pojedincu. To je čitav proces. Tu se svi segmenti moraju razmotriti i sačiniti dugoročni planovi. Ništa se preko noći ne može promijeniti. Za mene je, kao majku, poražavajuće da niko nije zaštitio napadnutog mladića. A, sigurno je njih 70% u tramvaju bilo roditelja. To je poražavajuće.

Porodica je najbolja prevencija i lijek za stres

Stres postaje dijelom naše svakodnevice. Imate li kakav savjet za preduprjeđenje?
- Ko bi to znao dobio bi dvostruku Nobelovu nagradu. Znate, porodica je najbolja prevencija i lijek za stres. Sada imamo više ljekara i studenata žena. Sve manje muškaraca studira medicinu. Zašto je to tako? Može se tumačiti na mnogo načina ali, evo, mislim da su žene više spremnije na žrtvu. One na neki način imaju više strpljenja, i sa više sabura očekuju rezultate svoga rada. Muškarci bi, nasuprot, odmah da vide rezultate onoga u šta ulažu. Žene su tu malo istrajnije. I, zaista, medicina je postala vrlo mukotrpan studij i posao. I kad se studij završi, ratni staž i specijalizacija, opet ste na početku. Cijeli život morate raditi na sebi. Nikada radno vrijeme nije fiksno. Pacijentima stalno morate biti na usluzi. Eto, ja sam član direktorijuma i uopće ne bih trebala raditi sa pacijentima, ali moja želja je da radim sa njima i pomognem koliko mogu.

Kakav je položaj žene u našem društvu?
- Žena je u našem društvu, mislim na Bošnjakinje, vrlo zaštićena. Postoje neka ograničenja, ali ona nisu presudna. Porodica je najbitnija. Ona je početak, ishodište i mjesto gdje se uvijek vraćamo. S druge strane, tempo života nameće nove uzuse. Vi kada uđete u vrzino kolo, ti koji bi htjeli u neko doba izdvojiti se to više ne mogu. Obaveze diktiraju dalji proces. One se moraju prihvatiti i ispuniti. Ako poslije napornog dana nemate mira i rahatluka u kući, onda je to odista opterećujuće. Uz to, meni niko ne dolazi s lijepim stvarima, jer bolest je jedna užasavajuća stvar. Nastojim takvim pomoći koliko je moguće više. Mogu se neke stvari popraviti. Nažalost, postoje neki ljudi koji ne mogu priuštiti sebi skupi lijek. I, onda je to dvostruka nevolja. Često kada se vraćam kući pomislim: “Dragi Bože, dobro je da nema u kući neko s kim sam u konfliktu, s kim se moram svađati!”.

Dakle, ne važi ona formulacija o braku: ko se svađa taj se voli?
- Ne. Nikada, ustvari toga i nije bilo. Šta ćete u braku ako ćete se svađati!? Mislim da je brak jedna harmonija. Doduše, nikada ne može sve biti idealno, ali mora neizostavno postojati dogovor, treba biti kompromis. Meni često dođu pacijenti koji imaju epilepsiju. Žene koje imaju epilepsiju pitaju da li mogu rađati djecu. Tu se javlja niz negativnih stigmi. Ja im kažem da neizostavno moraju reći istinu. To nije grjehota ni sramota. Bolest se može liječiti, bolest nije nužno naslijedna. Treba otvoreno o tome razgovarati. Otvoreno uđite u brak, nemojte kriti svoju bolest. Jer, to bi poslije bio izvor stalnih nesuglasica. Brak je maksimalna tolerancija.

Nailazite li osobno na razumijevanje svog supruga?
- Hvala Bogu, imam potpuno razumijevanje moga supruga. On je, inače, inžinjer građevine i dosta vremena provodi na svom poslu. No, zajedničko vrijeme nastojimo kvalitetno da provedemo. Slobodno vrijeme uvijek provodimo zajedno.

Imate li tog slobodnog vremena?
- Slabo. Da bih sve postigla mnogo toga nosim sa sobom i kući radim.

Otvoreno iznositi svoja mišljenja

Nužno dokazivanje na poslu i imperativ uspjeha normalno utječe na svakog pojedinca. Kako se suprostaviti tome i naći vremena za porodicu?
- Porodica je, opet kažem, najbitnija. Bez porodice nema ništa. Ovo drugo je samo sredstvo pomoću kojeg zarađujem, a, naravno, tu imam i zadovoljstva. Ovaj posao koji radim sam odabrala. Ja volim svoj posao i kroz njega se ostvarujem. Ako se svi ti preduvjeti zadovolje tada možete biti uspješni. Osim toga, mislim, da je u suštini svakog posla vrlo bitan nijjet, te da ono što radiš –radiš s odgovornošću. Teško je nekada, ako imate kakvu rukovodeću poziciju svakome udobrovoljiti. Pri tome, ljudi ne vole red i principe, pa ustaljene norme teško prihvaćaju čak i ako su na njihovu dobrobit. Ljudi danas vole ići za nekim svojim ustaljenim šablonima. Čak i kad im predočite da će ta eventualna promjena biti puno bolja i kvalitenija, opet su oni nepovjerljivi i teško da će se promijeniti. Sve u svemu, čovjek treba nastojati razumjetu druge, treba naći nekakve zajedničke stavove, dozvoliti ljudima da iznesu svoje mišljenje. Mislim, da je to nužno za uspjeh i prosperitet.

Pošto se često u svom pozivu suočavate i sa smrću- da li se osobno plašite smrti?
- Ne plašim. Smrt je nešto što je vrlo prisutno. Meni je smrt i život isto, potpuno. Samo da je šta ponijeti.

Za kraj, kako biste prokomentirali izreku: “Znanje čovjeka čini pobožnim, a imanje bezbožnim”?
- Ne bih rekla da je imanje bezbožno. To je prije svega veliko iskušenje. Ali, iskušenje je i neimaština. Drugo je što je to sada trend. Gomilanje i imanje se smatra uspjehom, a neimaština je neuspjeh. To su neki sinonimi ovog ekonomskog društva. Ja tako ne mislim. Umjerenost u svemu je najbolja. Ako previše imaš to te ponese i odnese. I, šta je paradoks. Što više imaju manje uživaju u tome. To je jedno vrzino kolo u kojeg kada uđeš teško možeš iskočiti. Kada te i takve upitate: što toliko grabite, oni odgovaraju- pa, eto, nastojim da djetetu obezbjedim kuću, da mu ostavim razrađen biznis i slično. To jeste jedan manji sloj ljudi. Ali, na kraju, prvo što izgubi-izgubi porodicu, mahom se razvedu i djeca pođu na razne strane svijete. Da bi nadomjestili to, zbog grižnje savjesti, oni onda djeci daju novce. No, dijete bez angažmana i topline odlazi u narkomaniju i druge krajnosti.