Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | ||
|
Teme
In memoriam: Esad Alićušić (1963-2008) ROĐEN DA POSTANE GAZIJA I DA UMRE KAO GAZIJA posvemašnje izvjesnosti u svijetu osobljavanja i imenovanja. Bol rastanka je najsnažnije ljudsko osjećanje, jer je ona praiskonski antropološki fenomen, pretpostavka i sukus svakog drugog osjećanja. Čovjek se sa bolom rađa i sa bolom umire, a i u jednom i u drugom slučaju on osjeća bol rastanka; dok se rađa, boli ga odvajanje od majčine utrobe, od iskona, od nedužnosti; kada umire, boli ga gubitak svijeta priručnosti i oblika. Sve između rađanja i umiranja, dakle sve ono što se patetično imenuje kao život, samo je napor zatomljavanja bezdanog ponora sjećanja na vrijeme bez trajanja i prolaznosti i na mjesto bez odredišta. Život je tek pokušaj zaboravljanja ljudske prapostojbine u kojoj ni jedan put nije imao početka niti kraja i u kojoj je svaki titraj svijeta izazivao osmijeh u duši. Život je san o cjelovitosti svijeta, o trajanju bez rastanka, o ugodnosti tople postelje blaženstva. Život je sjećanje na prazavičaj. (Džafer Obradović) Rijetki su oni koji spoznaju tajnu života, smisao udomljenja u ovoj materijalnoj ljušturi koju tijelom zovemo. Rijetki su oni koji spoznaju sebe u svijetu i svijet u sebi. Koji se raduju otkucaju krila pčelinjih i koji na dlanu zrake umirućeg sunca sabiraju. Jedan od ovih rijetkih je bio i Esad Alićušić, čovjek koji je izrastao u gaziju, koji se rodio da bi zadati amanet obavio i smireno se svome Gospodaru vratio, a i Gospodar njegov sa njim zadovoljan bio. Esad se niti jednog momenta nije kolebao kada je ratna stihija zahvatila Bosnu, kada je zločin nad nezaštićenim narodom poprimao obrise kataklizme i kada je dova majke bila jedina nada opstanka; Esad je stao i opstao, uz svoj narod i svoju zemlju, do kraja. Prošavši ratni put od Rotimlje, Stoca do Mostara, pa i dalje; obnašajući dužnost komadanta Vojne policije, ne libeći se i ne prezajući da upadne u grotlo neprijateljske vatre, ne strahujući za sebe, jer kako je on to volio reći: “Allah dž.š. vodi moje stope, a ja sam samo gruda zemlje koja se upravlja po Allahovoj volji”…. ranjavan…iscrpljen….više gladan negoli sit, ali uvijek ostao dosljedan sebi i svojoj ideji, uvijek ostao uzdignuta čela i neukaljana obraza. Njegovi posljednji dani, također su prolazili jednim smirujućim ozračjem; iako svjestan bolesti, svjestan da smrt kuca na vrata njegove prolaznosti, Esad je ostao gazija, do kraja. I onda kada me pozvao u sobu, prilikom posjete, kada sam nakratko ugledao njegovo iscrpljeno tijelo i onako suznih očiju izletio napolje, kao da tobože ne vidi moje suze, Esad me pozvao i rekao, sa omijehom na licu: ”Jel’de rođak da sam bio dobar musliman i Bošnjak”. Eto takav je bio Esad….. Gazija do kraja…. Ponekad se postavlja pitanje zašto ovakvi ljudi treba da idu ranije, zašto je život tako okrutan prema njima; ovo se pitaju oni koji ne osjećaju i ne udišu blizinu Onoga koji sve stvara. Esad je po Allahovoj providnosti i odredbi živio taman toliko da upotpuni sliku o sebi, da uradi i odradi ono što mi u našim snovima snujemo i strijepimo. Esad je rođen da postane gazija i da umre kao gazija…..Esad je stećak Bosne na kome treba da piše: A se leži dobri čojek i gazija ESAD ALIĆUŠIĆ. Mre na svojoj baštini, na plemenitoj, na zemlji Bosni; dok bijah, niko kako ja ne bijaše. Kraj je, dragi Esade. Onaj nepotkupljivi, za kojim samo dobro ostaje, samo Istina familija i prijatelj dobri, i stih koji će svjedočiti da po ovoj mrtvaji hodaše dobri ljudi, i da navijeka će po njoj hoditi, a Gorčin će sniti, i mrtav će nad svojom Bosnom bditi, iz svoje hiže, iz svoje mrtvaje. Ležaćeš na svojoj, pradjedovskoj, na plemenitoj, na baštini bosanskoj. Na onoj baštini iz tvojih snova, iz tvojih nadanja. A živa će, kao da je u stećak urezana ostati tvoja borba za Bosnu, tvoja ljubav prema zemlji i narodu. A kada za nekim ostane dobro djelo, to je kao da nije ni otišao iz ovog tvarnog svijeta. Neka je rahmet Esadu Alićušiću i neka ga Allah dž.š. primi među svoje odabrane robove. Amin! O smirena dušo, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u džennet Moj! (El-Fedžr, 27-30) |